Ankete pokazuju da većina Rusa podržava odluku predsjednika Vladimira Putina da napadne Ukrajinu.
Lora se ubrajala u tu većinu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Pedesetpetogidišnja majka dvoje djece iz Kazanja, glavnog grada ruske regije Tatarstan, rekla je u izjavi za RSE početkom marta da se Rusija samo branila.
Rekla je da su njen glavni izvor informacija o onome što je Putin opisao kao “specijalnu vojnu operaciju”, službeni državni mediji, kojima je zabranjeno opisivati invaziju kao “rat”.
Obični Rusi mogu se suočiti s do 15 godina zatvorske kazne zbog ispitivanja ili proturječja ratnom narativu Kremlja, a do sada je policija privela hiljade ljudi u cijeloj zemlji zbog neslaganja.
“Rat je užasan, ali mi se branimo. Da sada nismo napali, oni bi nas napali. Ovo je Amerika. Zapad bi nas bombardovao. Je li to normalno? Mi se samo branimo“, rekla je Lora, odražavajući veći dio narativa Kremlja koji je pojačan državnim medijima i koji dominira u Rusiji, budući da je Putinova vlada ušutkala gotovo sve nezavisne glasove.
Međutim, Lora, koja je tražila da se njeno prezime ne koristi zbog straha od odmazde, radikalno se predomislila nekoliko sedmica kasnije nakon što se njen sin Vjačeslav pridružio ruskim oružanim snagama i trebao je biti poslan da se bori u Ukrajini.
Išao je stopama svog oca, koji se, prema Lorinim riječima, jednom borio u Čečeniji, a nedavno i u Siriji.
Ruska invazija, pokrenuta u ranim satima 24. februara i koju su zvaničnici američke odbrane opisali kao najveći konvencionalni napad od Drugog svjetskog rata, natjerala je više od četiri miliona Ukrajinaca da pobjegnu iz zemlje, prema podacima Ujedinjenih nacija.
Ujedinjene nacije (UN) su saopštile da je najmanje 1.000 civila poginulo, iako se strahuje da je stvarna cifra mnogo veća.
Ono što su se zvaničnici Kremlja nadali da će biti brza vojna pobjeda, pretvorilo se u noćnu moru, a veći dio ruskih snaga se zaglavio ili je čak u povlačenju u nekim područjima.
Ruski zvaničnici, uključujući Putina i ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, govorili su od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara da je cilj napada širokih razmjera bio “demilitarizirati” i “denacificirati” Ukrajinu i srušiti njenu demokratski izabranu vladu.
Uprkos svim pokušajima da zauzmu glavne gradove Ukrajine, uključujući glavni grad Kijev, ruske oružane snage to nisu uspjele učiniti tokom mjesec dana intenzivnih borbi. Borbene linije u blizini Kijeva ostale su zamrznute sedmicama, a dvije glavne ruske oklopne kolone zaglavljene su sjeverozapadno i istočno od glavnog grada.
Budući da njene snage više ne napreduju, rusko ministarstvo odbrane je 25. marta nagovijestilo da je smanjilo svoje ciljeve u Ukrajini, s fokusom na preuzimanje ukrajinskih istočnih regija Lugansk i Donjeck, poznatije kao Donbas, čiji su dijelovi došli pod kontrolom separatista nakon što je Rusija protivzakonito anektirala ukrajinsko poluostrvo Krim 2014. godine.
Tokom posljednjih mjesec dana borbi, Ministarstvo odbrane je samo dva puta objavilo podatke o ruskim žrtvama u Ukrajini; drugi put 25. marta, kada je saopšteno da je poginuo 1.351 ruski vojnik.
Taj je broj vjerovatno mnogo veći. Zvaničnik NATO-a, kojeg 24. marta citirao The Washington Post, rekao je da je ubijeno između 7.000 i 15.000 ruskih vojnika.
Komsomolskaja pravda, prokremljovske novine, 20. marta, izvijestile su da je gotovo 10.000 ruskih vojnika ubijeno u Ukrajini, prije nego što su brzo izbrisali brojeve i kasnije tvrdili da je stranica hakirana.
Prema Lorinim riječima, Vjačeslav je 6. marta odlučio potpisati ugovor za vojno služenje u Ukrajini.
“Idem da služim domovini. Želim to učiniti’, bilo je sve što je rekao“, ispričala je Lora i dodala da je njen 30-godišnji sin, koji je godinu dana služio u vazdušno-desantnim snagama Rusije, iza sebe ostavio suprugu i novorođeno dijete u Kazanju da bi se borio u Ukrajini.
“Rekla sam mu da se u borbu šalju samo nasilnici i plaćenici“, rekla je Lora, izrazivši bojazan da njen sin nije bio spreman na ono što ga čeka uprkos služenju vojnog roka.
“Pa, sjedio je u šumi godinu dana u vojnoj uniformi, skočio [iz aviona] s padobranom, a dva puta su mu dozvolili da koristi stari mitraljez. Šta da on radi s takvom obukom u ratu?”
Lora sumnja da je to bio manji patriotski zanos nego ekonomska potreba koja je podstakla njenog sina i druge poput njega da se prijave, namamljeni relativno izdašnim finansijskim beneficijama.
“50.000 rubalja (505 dolara) je plata; onda možete dobiti hipoteku, a ranjeni mogu dobiti do oko tri miliona (30.300 dolara)“, objasnila je Lora, dodajući da su lokalni izgledi za zapošljavanje, s Rusijom suočenom s nezabilježenim zapadnim sankcijama zbog svoje agresije u Ukrajina, bili posebno sumorni.
“Mnogo mojih prijatelja je otišlo u rat jer nisu mogli naći posao. Ovdje nema posla, a cijene su porasle, jednostavno nema od čega da se živi.”
“A i moja budala je ostala bez posla i nestrpljivo ide u rat da bi nekako preživjela“, nastavila je Lora.
“Uostalom, treba izdržavati dijete, a isplate za porodiljsko odsustvo nema. Zbog teških vremena bilo je i svađa, svađao se i sa suprugom. Dakle, momak od 30 godina dobrovoljno želi otići u rat; samo bježeći od svakodnevice.”
U vrijeme intervjua, objavljenog 24. marta, Lora je rekla da njen sin još nije otišao u Ukrajinu, ali da je zabrinuta hoće li se vratiti živ ili teško ranjen nakon što ga rasporede.
“Vraćaju mnogo njih. Neki nemaju noge, neki nemaju ruke. U osnovi, to su vojnici po ugovoru – to jest momci koji su se tek pridružili vojsci prije nego što su otišli u Ukrajinu. Oni su mladi, mnogi su upravo diplomirali“, rekla je.
Lora je prepričavala ono što joj je rekla prijateljica koja radi u vojnoj bolnici u Rostovu, blizu granice s Ukrajinom i gdje su navodno dovedeni mnogi od ruskih ranjenika.
Iako je nekada podržavala Putinov rat, Lora je sada ljutito protiv rata jer se suočava s mogućnošću da vidi svog sina jedinca poslanog u borbu.
“Koliko je ratova bilo? Koliko je ljudi poginulo? Ali niko se ne sjeća zašto su se naši ljudi odlazili da bore u Čečeniju, Afganistan ili Siriju“, rekla je Lora.
“Koliko je ljudi uzalud umrlo u stranoj zemlji. Voljela bih da znam za šta se bore. Ali istinu ćemo saznati tek za 30 godina.”