Profesor Damir Marjanović, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, prisjetio se povodom 30. godišnjice početka opsade dana koje je proveo u sarajevskom paklu.
Kazao je da je to dan koji mu je zauvijek promijenio život, te kako je preko noći od 17-godišnjaka postao “ozbiljan čovjek”.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
“Nisam žurio da napišem ove redove. Teško je napisati nešto o danu od prije 30 godina koji ti zauvijek promijeni život! To je dan kada su mi počeli oduzimati skoro sve što jednom 17-godišnjem klincu u životu može značiti.
Od tog 5. aprila skoro pa preko noći su mi oduzeli sve moje gitare ostavljene u garaži kod prijatelja na gradskoj periferiji, srednjoškolsku ljubav koju vidjeh tek godinama poslije, prijatelje s kojima sam igrao klikere kojih više nema ili su daleko, školsku klupu iz koje sam tako rado ‘luftao’, veliku proslavu 18. rođendana koju sam godinama planirao, godinu pauze i putovanja između srednje škole i fakulteta koju sam sanjao, bezbrižnost dječaka koju sam želio zadržati do pedesete…
I još mnogo toga…
Pokušali su mi uzeti i ono najdraže, živote moje sestre, majke, oca (kojeg je neprijateljska granata načela). Srećom nisu uspjeli! Na kraju pokušaše da mi uzmu grad.
Mjesto gdje sam prvi put poljubio, gdje sam prvi put gol zabio, gdje sam prve akorde odsvirao iza škole (praveći se da znam svaku pjesmu koju mi naruče neke njene oči), gdje sam prve batine dobio kada sam se pravio mangup u nevakat.
Pokušaše da mi uzmu Sarajevo!
I dođe taj 5. april te 1992. Dođoše 3 i pol godine nečega što je trebalo da završi za samo par dana. Preko noći postadoh ‘ozbiljni čovjek’ koji je brojao konzerve donesene umjesto plate, koji je u slobodno vrijeme teglio kanistere vode i kilometrima ako treba, koji je bio ponosan na sebe kada bi svoju vojnu dnevnicu u vidu kutije cigareta ostavio mami (jer stari je to sam sebi zarađivao), koji je zatvorenih očiju znao rastaviti pušku koju je dužio, koji je znao šta je šip izdizač zuba zadržača brave zatvarača (samo za one koji su nekada rastavljali PAT)…
Ipak, krali smo mladost od onih koji su nam je svojim bombama, granatama i snajperima htjeli oduzeti…
Između smjena, dežurstava i linija navečer (kada bi bili slobodni) smo se skupljali po stanovima, podrumskim kafanama, improviziranim koncertima…
Preko dana bi odigrali basketa na improviziranim terenima, a utakmice bi povremeno prekidali zbog nekog zalutalog (ili namjernog) metka, ‘pama’ a ponekad i minobacačke granate…
Bio je to pravi basket pod snajperima koji su igrali momci koji su se jako dobro pazili po linijama da ih nešto ne pogodi (jer smo bili naučeni), a bez razmišljanja su taj oprez zaboravljali kada se igra ‘3 na 3’ ispod garaža…
Na tom basketu se dogovorih sa svojim srednjoškolskim drugom da ćemo biti drugovi do groba (jer u ratu takve drugove samo možeš i da nađeš), ali prevari smo se pa postadosmo i kumovi, i to jedan drugom…
E moj Vedrane, da nam je ko rekao te 94. (čini mi se da je to bilo ljeto ove slike) da ćemo jedan drugome biti na vjenčanju, i da ćemo djecu zajedno voditi po planinama, pa da ćemo ih uskoro ženiti i udavati, da li bi mu vjerovali, mi ovakvi s ove slike, kraj zidića blizu basketa pod snajperom…
Na kraju u ratu upoznah i novu ljubav, ovog puta onu pravu, onu za života, i koristeći ratne taktike i strategije uvjerih je da bude i ostane sa mnom evo sve do sada….
Nekako se sve promijenilo i profesije i snovi i karijere i ljudi, a i osijedilo se pomalo, no jedna stvar je ostala ista, konstantna – Sarajevo!
U mojoj duši isto vrijedno i sada, kao i tog 5. aprila 1992. godine”, napisao je Marjanović.