Akademik i književnik Abdulah Sidran reagovao je na izjavu režiserke Jasmile Žbanić u kojoj je podržala psihologa Srđana Puhalu koji je nedavno “ponudio nagradu” za onoga ko mu dostavi spisak ubijene djece.
Između ostalog, tekst Puhala podržao je i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović.
Sidran je poručio da je broj ubijene djece varijabla, te da možda se nikad i neće egzaktno ustanoviti.
“Ali je konstanta da na optuženičku klupu nije sjeo ni jedan jedini od stotina snajperista Vojske RS koji su tu djecu tri i po godine sistematično i sadistički ubijali. Šta je onda u tome istinski problem”, upitao je Sidran.
Podsjetimo, proslavljena bh. rediteljica na svom je Facebook profilu postavila pitanje koje se tiče broja ubijene djece Sarajeva i dokumentacije o ubijenim mališanima, te podržala analitičara Srđana Puhala koji je nedavno “ponudio nagradu” za onoga ko mu dostavi spisak ubijene djece.
“Ja neću nuditi pare kao Srđan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica ( za to svaki mjesec dobijaju platu i do sada su imali priliku objaviti svako ime ubijenog ljudskog bića, datum, okolnosti i mjesto gdje je osoba ubijena i sahranjena ili se vodi kao nestala)”, rekla je između ostalog Žbanić.
Ajša Pekez: “Diraju nam u rane, ne trebamo se pravdati ali treba istražiti i dokazati broj ubijene djece”
Tina Pekez ubijena je 1. septembra 1992. godine u Sarajevu, a tada je imala svega deset godina.
Sa djecom iz komšiluka toga dana se igrala ispred zgrade u sarajevskom naselju Čengić Vila kada su pale dvije granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske koja je pod opsadom držala grad.
Njena majka Ajša Pekez danas je za Sarajevsku seharu govorila o dobro poznatoj “licitaciji” brojevima djece koja su ubijena u Sarajevu.
Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo izazvao je veliku buru u javnosti prošle sedmice otvaranjem pitanja broja ubijene djece tokom opsade Sarajeva.
Reagovali su mnogi, a na strani Puhala i njegovih tvrdnji između ostalog bili su i naša priznata režiserka Jasmila Žbanić i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović.
Ajša nam govori da su se ponovo pojavili ljudi koji nemaju razumijevanja i koji diraju u rane i to na dan koji je najbolniji za roditelje djece čiji su životi prekinuti tokom opsade Sarajeva.
“Koliko su smo mi roditelji sretni što ovaj grad ima sjećanje na djecu, toliko smo i tužni i povrijeđeni jer se ponovo ‘čeprka’ po ranama. Danima i noćima ne spavam, odbolujem, trudim se da govorim smireno bez suza na taj dan i da to bude jedno dostojansveno sjećanje na moje i još 1.600 djece.
Baš na taj dan kad smo mi svi roditelji kao ranjenici, ranjeni, sa ponovno otvornim ranama, pojavlju se neki ljudi koji nemaju razumijevanja, pa baš na taj dan počinju da stavljaju primjedbe“, govori nam Pekez.
Podsjetili smo je na posljednje izjave javnih ličnosti koje tvrde da je taj broj daleko manji, odnosno da broj Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH “nema pokriće”.
“Još 1996. godine u izvještaju Zavoda za zdravstevenu zaštitu je objavljeno da je umrlo 1.601 dijete, a isto tako u tom izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu postoji podatak da je ranjeno 14.946 djece.
Kome odgovara da se prikažu cifre vise nego što jeste?! Ja sam i u projektima Instituta za dokazivanje ratnih zločina, mislim da treba istražiti, jer se podigla prašina, mislim da treba dokazati stvarni broj ubijene djece.
Ne trebamo se mi nikome pravdati, ali mislim da treba to istražiti. Onoliko koliko ja znam, kada smo radili knjigu, neki roditelji se prvo nisu javili, a drugo, neki roditelji neće da se njihovi podaci pojavljuju“, pojasnila je Ajša za Sarajevsku seharu.
Naveli smo joj tvrdnje Puhala koji između ostalog kazao da je Zavod ranije objavio da je u BiH poginulo više od 200.000 osoba, što se pokazalo netačnim.
Puhalo se također pozvao na podatke Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu koji govore o 524 ubijena djeteta, zatim Udruženja Muslimana za antigenocidne aktivnosti koji govore o 579 djece, zatim i magazina “Dani” koji je pisao o 642 djece. Puhalo se pozvao i na spomenik djeci u kojem je uklesano 520 imena.
Jasminko Halilović je također danas govorio o svojoj analizi kada je također shvatio da broj 1.601 nema pokriće, a navodno ga je, kako kaže, podržao jedino Jovan Divjak.
Pitali smo je za tvrdnje da se “namjerno manipulisalo brojem djece jer političarima više odgovara kada dođu da se slikaju i ostave cvijeće”.
“Ne znam, ja stvarno ne znam, razmišljala sam i sama o svemu tome, ali ponavljam postoji dokument Zavoda za zdravstvenu zaštitu, u kojem su objavljene ove cifre koje sam rekla. To je ono što je meni poznato i ne bih voljela da se manipuliše brojevima zbog politike.
Ja samo znam da neki roditelji nisu živi, da bliži članovi danas imaju svoje porodice pa nemaju vremena da se bave time, svoju bol u sebi nose, a vrijeme donosi i zaborav. Vrijeme donosi i sjećanje, ali vrijeme donosi i zaborav.
Gledajući po mome suprugu, koji ima multiplasklerozu, njemu nije ni do života, kada se sastanemo i kad odemo na groblje djetetu, ja plačem, a on šuti, on se nigdje ne bi pojavljivao, on kaže ‘to je moja bol! Ja ne mogu da je dijelim.’
Po njemu mi se ne bi nigdje pojavljivali. Ja hoću da sav svijet zna da sam imala dijete, i hoću da ne bude zaboravljno, a on svoj bol nosi u sebi zato se i razbolio. On neće da priča o svemu tome, on kada dođe, pa mi odnesmo cvijeće, šuti on, šutim ja, odemo na ručak, ja plačem, on šuti i to je tako.
Prema tome, i drugi roditelji se tako ponašaju. Ne branim ja, ne znam ja, ja sam samo rekla ovo čime ja raspolažem. Ta ista Žbanićka, se nikada nije pojavila na spomeniku ubijene djece, tu ima i njene generacije“, kazala je Pekez za Sarajevsku seharu.
Pitali smo Ajšu da li bi bila zato da se provjere brojevi i prestanu pričati priče koje bude rane.
“Ja kao roditelj ne želim da se manipuliše brojkama, kolike god da jesu, ja sam svoju bol javno podijelila. Kad smo knjigu radili neki roditelji se jesu pojavljivali ali su rekli da neće da se njihovi podaci objavljuju.
Nije mi nimalo drago što se ovolika prašina podigla, i to u vrijeme kada sam ja toliko ranjena da sam se razboljela. Mogli su prije toga ili poslije toga, ali ne na taj da da se počinje pričati i da se diže prašina, ranjivi smo mi.
Drugo, ja kao roditelj želim da se objave sva imena ubijene djece i želim da se pojave svi roditelji, pravo ili krivo da im bude. Treba napisati ime djeteta, da se zna da to dijete nije imalo priliku da živi i da je na takav način ostalo bez života“, pojašnjava nam Pekez.
Pitala se i zašto je toliko bitno da se taj broj “umanji”, a niko ne govori o procesuiranju.
“Skloni su podizati halabuku oko broja djece, a gdje je pitanje ‘gdje su ti koji su ubili djecu?! Hoće li se početi početi procesuirati i kazniti ljudi koji su nam pobili djecu?!’ Udaraju tamo gdje je čovjek najtanji, što ne traže počinioce pa onda utvrđuju broj“, zaključila je Ajša za Sarajevsku seharu.