“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”.
Ovako je glasio poziv upućen preko Radija Prijedor 31. maja 1992. godine.
Vrlo je moguće da tada nije mnogo ljudi shvatalo da će upravo taj dan biti obilježavan kao znak sjećanja na 3.176 ubijenih stanovnika prijedorskog kraja.
Bitno je naglasiti, od toga 102 djece.
Na današnji dan, vlasti bosanskih Srba su prije 28 godina naredile nesrpskom stanovništvu da nose bijele trake oko ruku, a na kuće i stanove da okače bijele čaršafe.
Upravo taj trenutak je tačno onaj trenutak kada je započela kampanja vršenja masovnih zločina u gradu.
Hiljade Prijedorčana je ubijeno, nestalo, završilo u logorima.
Konačni ishod bio je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorije općine Prijedor.
Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) u jednom dokumentu je naveo da je u periodu od 1991. do 1995. ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora – 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.
Popis koji je 2013. godine proveden u našoj zemlji pokazao je srazmjer prijedorskog užasa – 1991. godine, prema popisu, u ovom su gradu živjela 112.543 stanovnika, a 2013. ih je bilo 89.397.
U Prijedoru je tokom popisa 1991. godine zabilježeno da ima 49.351 bošnjačkih stanovnika, a 2013. godine ih je bilo 29.034.
Hrvata je te 1991. godine bilo 6.316, a prema posljednjem popisu, u Prijedoru ih živi 1.762.
Kad je riječ o Srbima, njih je 1991. godine bilo 47.581, dok ih je 2013. godine u Prijedoru živjelo 55.895.
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.
Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”.
Prejak za njih
Legendu o nadmoćnom preziru doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi “na kapiji” Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio “u dlaku isto” kao i 5. augusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi “Doktor Eso”, hladno dobacio: “Šta cmizdrite!? Je.. .. se!”
Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.
“Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je ‘prejak’ za njih da bi živio“, slažu se listom prijedorski Bošnjaci.
S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.
Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime.
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!
Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se “Eso nikada neće vratiti”. Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.
Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.
Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni “googlanje”. Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.
U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.
Esi Sadikoviću dio svoje knjige “Operacija jesen ’94” u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.
Posmrtne nevolje
“Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso “otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime“, napisao je Hodžić.
On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.
Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.
Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru…
“O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije“, kazala je Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.
Alida Pejić upoznala je i sa “detaljem” – Zorica Gagović-Tadić tužila je “Oslobođenje” zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.
“Taj razgovor nije za novine”, dodala je.
(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću – možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?
Ko je dao uzorke krvi
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.
Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.
Cedulja iz Omarske: “Alma, Bato, voli vas Tajo”
Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.
“Na papiriću je pisalo: ‘Alma, Bato, voli vas Tajo’. Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi”, sjeća se dr. Beglerbegović.
Bolne rane nane Senije
U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola“.
Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.
Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.
Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.
Kako je kazao Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.
“Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću”, zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi “Operacija jesen ’94”, izdatoj 2007. godine.
Zna i za knjigu o ocu
Vehid Gunić je autor knjige “Doktor Eso”.
“Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu“, ispričao je Gunić jedne prilike medijima.
Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.
Majka u partizane otišla da spašava Srbe
Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, “važan moment za ovu priču”:
Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane – radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.
Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.
Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva…
Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti
Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.
U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, “u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević”. Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske – u smrt.
Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase.
Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli “sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu”. Bojić je napisao da je u ovome čak “pomagala” i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav…