Već nekoliko traje “debata”, ako se može tako nazvati, na društvenim mrežama o broju ubijene djece u Sarajevu.
Srđan Puhalo je pokrenuo tu temu, na malo degutantan način, obzirom da je novac ponudio osobi koja dokaže da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete.
Od tada traje prava “bura”, a javnost, pa i javne ličnosti, podijeljene su po tom pitanju.
Dok jedni podržavaju i smatraju da je to pitanje legitimno, drugi su Puhala, kao i ostale poput Jasmile Žbanić, Ivane Marić i Jasminka Halilovića stavili na stub srama zbog podrške pitanju Puhala. Dotle seže to da su čak i počele da se prijavljuju prijetnje smrću policiji.
Ipak, tu i tamo se pojavi neko ko istražuje za razliku od toga što udara to tastaturama i blati i prijeti.
Među njima je i Dino Kolubara koji se potrudio i iskoristio samo online podatke do kojih je došao i uspio je imenom i prezimenom, imenom roditelja i godinama rođenja i pogibije popisati 1.233 djece ubijene u Sarajevu.
Međutim, treba uzeti u obzir da su na spisku i djeca starosti od 20 i više godina, a tu se postavlja pitanje koje nas danima muči.
Naime, Sarajevska sehara aktivno se danima bavi ovom temom i više novinara pokušava da riješi “misteriju” jer znamo koliko ovo boli ne samo svakog roditelja djece koja su izgubila živote u agresiji, nego svaku žrtvu, svakog građanina…
Ono što nikako ne možemo da dokučimo jeste nekoliko pitanja o Zavodu za zdravstvenu zaštitu BiH koji više ne postoji.
Zanima nas kada je spisak nastao, jer igra veliku ulogu ako znamo da je Kanton Sarajevo osnovan 11. marta 1996. godine, pa bi time djelimično možda dobili odgovor koje su lokacije koristili u svome radu, da li su dijete u Trnovu npr. računali kao dijete ubijeno u Sarajevu, ili su samo računali djecu od Baščaršije do Ilidže.
Isto tako nas zanima pitanje koju su dob maksimalnu uzimali za djecu, da li je to od 0 – 16 godina, 0 – 18, 0 – 20, 0 – 22 godine…
Da li su tu ubrojana djeca koja su bila teško ranjena pa preminula od npr. žutice, upale pluća…
Dobro pitanje je da li se u tom broju nalaze djeca koja su rođena i koja su živjela u Sarajevu, ali su poginula u Bihaću npr.?
Da li su tu djeca koja su poginula kao maloljetni borci, ili su se oni računali kao vojnici?
I hiljadu je ovakvih pitanja i zato smatramo da je jako bitno doći do osoba koje su radile na tom spisku da objasne jako bitnu metodologiju. Jedino je tako profesionalno, sve ostalo je nagađanje, bacanje informacijama, igranje istraživača i dosipanje soli na rane.
Podacima o gubicima se uvijek manipulisalo, pa je s tim možda i još bitnije zašto doći do pravog odgovora, opravdati broj 1.601.
I sam Dino Kolubara, autor ovog spiska koji smo naveli se i osvrnuo na to.
“Da se ne varamo, precizan broj žrtava u agresiji na BiH je iznimno važan, kao i sudske presude i dokumenti o svim zločinima. To što smo mi lijeni u čuvanju istine, može samo neko zlonamjeran da iskoristi, kao ovih dana. Primjer smišljene zloupotrebe je slučaj sa žrtvama u Jugoslaviji u 2. svjetskom ratu.
Zvanične vlasti su ukupni broj uvećale čak za 70 posto, i niko nije smio to da propituje! Srđan i Jasmila bi završili na Golom otoku da su tada postavili pitanje istine. Razlog za uvećanje sa oko 1 milion na preko 1,7 miliona žrtava bio je visina ratne odštete“, napisao je on.
Čitav spisak djece koju je Kolubara naveo možete pročitati ispod.