Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo izazvao je veliku buru u javnosti prošle sedmice otvaranjem pitanja broja ubijene djece tokom opsade Sarajeva.
Nakon što je Puhalo u tekstu tražio da mu neko zvanično dostavi podatak da je tokom rata u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete oglasio se i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović.
Halilović je na Facebooku podsjetio na svoj tekst koji je objavio prije deset godina, ali je obrisan u međuvremenu, te kaže da je i sam tada shvatio da brojevi nemaju pokriće.
Podsjetio je da je i on tada bio na određenom “stubu srama”.
“Broj ubijene djece opkoljenog Sarajeva teška je i bolna tema s kojom se trebalo suočiti davno i o kojoj više nisam mislio pisati. Ali zbog novinara koji su mi poslali upite, i onih koji bi mogli pomisliti da pošalju: Neću vam ja govoriti istinu o broju djece ubijene u opkoljenom Sarajevu, pa da botovi meni pišu da sam izdajnik kao što sada pišu Jasmili Žbanić.
Prije tačno 10 godina, još 2012. godine, objavio sam tekst ‘Stvarni broj ubijene djece’ na Radio Sarajevu, jer sam u toku istraživanja za knjigu ‘Djetinjstvo u ratu’ shvatio da za broj 1.601 nema apsolutno nikakve potvrde. Mislim da je to bilo prvi put da je neko javno govorio o tome“, kazao je Halilović.
Dodaje da su ga tada napale “preteče današnjih stranačkih botova”.
“Napali su me tada dežurni historičari i stručnjaci (preteče današnjih stranačkih botova) da to ipak nije nešto čime ja treba da se bavim (ja se s tim i slažem, bavio sam se jer oni nisu radili svoj posao, a evo nisu ga radili ni ovih 10 godina, i ne rade ga ni danas).
Tekst je u međuvremenu nestao sa portala Radio Sarajeva (?). Bilo ko, ko se ikad ozbiljnije bavio istraživanjem opsade Sarajeva, zna da taj broj nema veze sa istinom i da za njega jednostavno nema pokrića. Jedini ko me tad nazvao da mi se zahvali za tekst i što pokrećem tu temu bio je Jovan Divjak. Njemu je bilo stalo da se utvrdi istina“, dodaje Halilović.
Krivca zašto se nikada nije uradilo ništa po ovom pitanju vidi političare za koje tvrdi da im odgovara ovaj broj kada trebaju da polože cvijeće i slikaju se.
“Ali nažalost, onima koji su vladali Sarajevom iza rata utvrđivanje istine i činjenica nije bilo važno. Bilo je važno razvlačiti ovaj broj, i medijima i političarima, slikati se sa cvijećem na godišnjice, sakupljati jeftine poene manipulirajući onim što ljude najviše boli.
Dvadeset i šest godina od kraja opsade nije napravljen Muzej opsade u Sarajevu. Valjda nije bilo para. Ali, evo ima milion za nekakav muzej obrazovanja u ratu, jer je nekom palo na pamet da se igra muzeja bez ikakve strategije i plana.
Ima svake godine 1,3 miliona KM za Institut za istraživanje zločina u Kantonu Sarajevo. To je 33,8 miliona KM za 26 godina. Objavili su i knjigu na ovu temu. Ali nisu imali hrabrosti da javnost kontinuirano nastave izvještavati o rezultatima tog istraživanja i da iz javnog prostora eliminišu ovaj netačni broj 1.601.
Njima se javite, oni neka vam daju odgovore. Neka napokon preuzmu odgovornost za istinu, i neka prestanu lagati kako je o ovoj temi svjesno lagao njihov bivši direktor, iz razloga koje nikad neću shvatiti, po nalogu onih čije razloge također nikad neću shvatiti“, piše Halilović.
Za kraj dodaje da su odstupanja prihvatljiva, ali ne u stotinama.
“Po mom mišljenju, a kako pokazuju i drugi masovni zločini, nije realno očekivati da se utvrdi tačan broj ljudi/djece ubijene tokom opsade Sarajeva. Taj broj uvijek može biti dopunjen novim imenom, novom informacijom. Postoje poginuli iza kojih nije ostao niko, čiju smrt gotovo niko da nije zabilježio.
Ali to ne znači da taj broj može odstupati stotinama. Treba imati broj “dosad precizno utvrđenih žrtava”, za koji se podrazumijeva da može biti veći, ali nikako ne može biti manji”, naveo je Halilović.
Jasmila Žbanić: “Ako je istina da je ubijeno 1.601 dijete, onda valjda nije problem dati spisak”
Proslavljena bh. rediteljica Jasmila Žbanić, nakon što je to učinio i politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo, zatražila je da se objavi spisak ubijene djece tokom opsade Sarajeva.
Žbanić na taj način želi da se utvrdi istina, te da se stane ukraj spekulacijama koje su kulminirale posljednjih dana.
“Ja neću nuditi pare kao Srđan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica (za to svaki mjesec dobijaju platu i do sada su imali priliku objaviti svako ime ubijenog ljudskog bića, datum, okolnosti i mjesto gdje je osoba ubijena i sahranjena ili se vodi kao nestala).
Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo – previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid? Izvrstan tekst Edin Ramulić. Srđane, odlično postavljeno pitanje ! Trebali smo ga mi u Sarajevu prvi postaviti. Hvala ti”, napisala je Žbanić na Facebooku.
Njena objava je izazvala lavinu reakcija, kako negativnih, tako i pozitivnih.
U jednoj od njih je objavljen link publikacije “Posljedice opsade Sarajeva: genocid, urbicid i ekocid” unutar djela “Opsada i odbrana Sarajeva 1992-1995.” u kojoj se navodi da je tokom opsade u Sarajevo stradalo 1.601 dijete.
Stradanje djece u tom djelu je prikazan tabelarno kroz godine, na što je Žbanić odgovorila:
“U Knjizi mrtvih, Centra za istaživanje i dokumentaciju navode se imena djece, datum rođenja, od čega su tačno stradali, gdje su sahranjeni – broj ubijene djece je duplo manji. Gdje su imena ostalih? Srpski instituti tvrde da je u Kravici ubijeno 5.000 civila, ali nema imena pa se podatak ne smatra relevantim. Svima nam je bolje da dođemo do istine. Ako je istina 1.601 dijete onda valjda nije problem dati spisak sa imenima. Gdje je spisak?”
Podsjetimo se Puhalo je u svom autroskom tesktu između ostalog naveo:
“Ipak, u toj najboljoj namjeri da se oda počast ubijenoj sarajevskoj djeci, stalno se potencira jedna činjenica koja, jednostavno, nije dokazana, a to je da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete.
Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja. Molim vas da pažljivo pročitate moj tekst iz 2015. godine u kojem sam pisao o broju ubijene djece“, napisao je Puhalo tada za analiziraj.ba i još mnogo više.
Nakon svega, ponovo se oglasio novim tekstom o istoj temi, za isti portal, također propitujući broj ubijene djece u Sarajevu.
Iskoristio je priliku i da se “obračuna” sa kritičarima kojima je poslao poruke, a među kojima su se našli političari, novinari, medijske kuće, itd…
Njegov tekst prenosimo u cjelosti:
Sve je počelo 2015. godine, kada sam napisao blog “Djecu vam neću oprostiti“, u kojem sam na fin način pokušao da ukažem na sve nelogičnosti oko broja djece koja su ubijena u Sarajevu tokom rata. Birao sam riječi, davao podatke, objašnjavao zašto je važno da se to precizno utvrdi.
Od tada do šestog maja ove godine taj tekst se mnogo puta našao u javnom prostoru i ništa se nije desilo. Ignorisale su ga institucije, političari, mediji, a o pojedincima ne vrijedi ni pričati. Čekao sam sedam godina da se nešto desi i onda sam šestog maja odlučio da napišem novi tekst koji će biti malo drugačiji, koji će biti provokativan i tvrđi.
I dobio sam reakciju: društvene mreže su eksplodirale.
Šta smo novo saznali o broju djece ubijene u Sarajevu?
Ništa. Ono što smo znali 2015. godine znamo i sada. Broj od 1601 ubijenog djeteta u Sarajevu prvi put se spominje još 1996. godine u izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, a kasnije se ta tabela pojavila još jedanput u publikaciji “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi”.
I to je to.
Svako ko iole poznaje metodologiju popisa žrtava u ratu zna da broj bez određenih podataka o žrtvi ne znači ništa, a tih podataka o 1601 djetetu nema.
Podsjetiću vas da je 1996. godine taj isti Institut tvrdio da je u Bosni i Hercegovini poginulo više od 200.000 ljudi, što je duplo više od stvarnog broja žrtava.
Onda je neko iskopao nekakav izvještaj UNPROFOR-a u kojem se takođe spominje da je tokom rata ubijeno 1500 djece u Sarajevu, naravno, bez precizne dokumentacije kojim bi potkrijepio ovaj broj.
Sada to mnogi „eksperti“ na društvenim mrežama uzimaju kao krunski dokaz da je 1601 dijete ubijeno u Sarajevu.
Istovremeno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu ponavlja da on ima podatke o 524 ubijena djeteta, uz ogradu da su to preliminarni rezultati, koji se, eto, nisu mijenjali od 2010. godine.
Mirsad Tokača je imenom i prezimenom dokumentovao ubistvo 614 djece civila i 77 maloljetnika koji su stradali kao vojnici.
Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti (kakav naziv organizacije!) navelo je 1997. godine da je u Sarajevu ubijeno 579 djece.
Magazin Dani u specijalnom prilogu 2008. godine predstavio je spisak nastradalih Sarajlija – na tom spisku se našlo 642 djece.
Na spomeniku djeci ubijenoj u Sarajevu uklesano je 520 imena.
Svi ovi brojevi su dva ili tri puta manji od broja 1601.
Da li je vrijeđanje žrtva ako uočite ove nelogičnosti i želite da vam sistem utvrdi tačan broj ubijene djece u Sarajevu, 27 godina nakon završetka rata?
Zašto je uvreda za žrtve ako sam ponudio svoj novac za nešto što su Bosna i Hercegovina, Federacija BiH i Kanton Sarajevo trebali davno da urade?
A sad malo o reakcijama na moj tekst
Glavni huškač protiv mene je Emir Suljagić, koji se na društvenim mrežama ni jednog trenutka nije bavio sadržajem teksta već je kroz svoje konstrukcije pokušao da sebe predstavi kao jedinog zaštitnika bošnjačkih žrtava. Potom se Suljagić, ne birajući riječi, ustremio na omalovažavanje Mirsada Tokače, iako je nekada tog istog Tokaču hvalio na sva usta i koristio njegove podatke kada je pisao o bošnjačkim žrtvama u Republici Srpskoj. Na kraju svoje histerije priznao je da ne zna koliko je djece ubijeno u Sarajevu. Ipak, pohvalio je metodologiju Instituta za istraživanje zločina, koji ima podatke za 524 ubijena sarajevska djeteta. Ljubitelji Emira Suljagića, osokoljeni njegovim bijesom i prostaklukom, krenuli su s vrijeđanjem, omalovažavanjem i prijetnjama meni i drugima koji se nisu slagali s njima.
Pridružio mu se i doktor nauka Hikmet Karčić, koji je na Twitteru napisao: „Dovoditi u pitanje brojke je oblik negiranja zločina i genocida.“ Sada sam postao i negator genocida, a zna se kako treba s takvima.
Novinarka Al Jazeere Dalija Hasanbegović me nazvala populistom i čovjekom željnim pažnje, zaboravivši koliko su me puta ona i njena televizija zvali uglednim političkim analitičarem i socijalnim psihologom. Tada im moj egzibicionizam nije smetao. Moju ponudu da me pozove u emisiju da otvoreno razgovaramo o ovoj temi je odbila jer ne bi da „hrani“ moj egzibicionizam.
Slično se ponašala njena kolegica s Televizije Hayat Amina Bešo, koja je obećala da mene neće ugostiti zbog suza roditelja ubijene djece.
Znači, ništa od dijaloga.
Novinar Danijal Hadžović mi je posvetio kolumnu u Avazu i nazvao me analitičkom starletom, poručivši da „ne serem“ jer nisam dovoljno kompetentan, ne objasnivši kakva kompetencija treba da se uoče nelogičnosti u broju ubijene djece u Sarajevu. Njegove kolege novinari iz Avaza su mudro šutjeli, bez obzira na to što su ovu „starletu“ veoma često zvali za izjave praznicima, nedjeljom i u nedoba.
Novinarka Arijana Saračević je kazala: „Svako ubijeno dijete u Sarajevu tokom agresije ima svoje ime i prezime. Ubijeno je 1601 dijete. I tačka. To su činjenice i o njima se ne raspravlja.“ Zanijemio sam pred tom činjenicom i takvim načinom razmišljanja.
Boro Kontić ništa nije rekao, ali se pozvao na beletristiku, jer neko je Marku Vešoviću za potrebe knjige „Poljska konjica“ kazao da je u Sarajevu ubijeno 1500 sarajevske djece, a onda je dodao da su brojevi nebitni, jer: “Ko ubije jedno dijete, ubio je svu djecu svijeta.”
A onda je reagovao i Dragan Bursać, što je najava srpskog „autošovinističkog“ rata.
Prvo me očinski prekorio zašto sam se obratio njemu, a ne nadležnim institucijama, previdjevši da se uopšte nisam obraćao njemu već sam citirao tekst sa portala Al Jazeere, koji je počinjao citatom njegovog statusa sa Facebooka.
Zatim je ukazao na to da se „taj strašan broj“ upotrebljava još od 1994. godine, što praktično znači da 1995. godine u Sarajevu nije ubijeno ni jedno dijete.
Potom mi je objasnio da on nije izmislio taj broj, što niko nije ni tvrdio, već da je to „oficijelan broj“ – dok se ne pokaže drugačije. Šteta što se nije potrudio da mi objasni ko je 1601 proglasio oficijelnim brojem i kada, i zašto, recimo, nije kao „oficijelni broj“ uzet broj 524 ili 614. Valjda je tragičnije ako „oficijelni broj“ ima četiri cifre?
Onda mi je biranim riječima objasnio kako taj spisak treba da sastavi stručna komisija objedinivši postojeće „databaze“ i da nam onda kažu koliko je djece ubijeno u Sarajevu. Zaboravlja Bursać da je za 27 godina, od kada je prestao rat, ova država popisala krave, čipovala većinu pasa, uradila popis stanovništva i nikada nije imala vremena da popiše žrtve rata.
Na kraju me dotukao izjavom da mu je „teško što mora govoriti o ubijenoj djeci Sarajeva“ i da obećani novac dam udruženjima žrtava rata.
Kao što vidite, dobio sam mnogo savjeta, prijedloga, ali niko da mi ponudi konkretan dokaz da je broj ubijene djece tačan i potkrijepljen činjenicama.
Šta je ovdje uvredljivo?
Po ko zna koji put sam pročitao svoj članak i ne mogu da razumijem čime sam uvrijedio ubijenu sarajevsku djecu i njihove roditelje?
Zašto je uvreda ako 27 godina nakon rata insistiram da se napokon utvrdi tačan broj ubijene djece u Sarajevu? Ni u jednom svom tekstu nisam tvrdio da je broj netačan, već da nije potkrijepljen činjenicama.
I da, ubistvo djeteta je tragedija i ja to nigdje nisam ni osporio, i o tome sam pisao, ali ne može biti isto ako je ubijeno 614 djece i 1601 dijete, ne budite patetični.
Ipak, cilj je postignut, tabu je srušen, tema je otvorena i sada čekam da svi vi koji napadate mene izvršite pritisak na institucije Bosne i Hercegovine da urade popis svih žrtava rata, a tada ćemo znati i koliko je ubijeno djece u Sarajevu i bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom gradu. Tako se poštuju žrtve i njihove porodice”, napisao je Puhalo za analiziraj.ba, zatim se pitajući “ako nisu brojevi važni zašto se stalno spominje 1.601.
Na kraju je i dodao da je u ratu bio “vezista”.