Tina Pekez ubijena je 1. septembra 1992. godine u Sarajevu. Imala je svega deset godina.
Sa djecom iz komšiluka tog dana igrala se ispred zgrade u sarajevskom naselju Čengić vila kada su pale dvije granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske koja je pod opsadom držala grad.
Njena majka Ajša Pekez govorila je ranije za Radio Slobodna Evropa, a kaže da bi vrlo često voljela da u svojoj sredini sa svojim prijateljima govori o svome djetetu.
“Znate, kada oni pričaju o svojoj djeci koja rastu, moje dijete nije imalo priliku da raste. Njen život je stao sa deset godina“, emotivno je pričala Ajša.
Prisjetila se pred kamerama toga dana kada je zauvijek prekinut život jednog djeteta, od 1.600 djece ubijene u Sarajevu.
“Tada je trebao krenuti jedan konvoj na čijem spisku smo bili Tina i ja. Ustale smo ujutro i djeca su već ‘tutnjala’ stepenicama. I moja Tina je izašla. Čuo se prasak granate, jedan pa drugi, čula se graja, šta se to puši, znate djecu radoznalu sa velikim očima. I pored straha djeca imaju radoznalost da vide šta se događa“, govori Ajša.
Međutim, pala je i treća granata.
“Sva djeca uspjela su da se sklone, samo su se geleri granate zaustavili u stomaku moje kćerke“, prisjeća se.
Kao što smo i ranije napisali, Tina je jedno od 1.600 ubijene djece u Sarajevu, a Ajša kaže da bi danas to bila naša snaga.
“Dvije škole djece ubijeno je u ovom gradu. To bi bila naša snaga. To bi bile naše sudije. To bi bio ponos ove države i nas roditelja da smo ih rodili i odgajali“, kazala je.
Ajša danas ima samo uspomene.
Iza Tine je ostala jedna mala plava kutijica, kako kaže Ajša “kao u pjesmi Balaševića”, jedna srebrna kutijica za nakit, prstenčić, privjesak, jedna gumica za kosu i jedan miris kojeg nije uspjela da potroši. Tu su još i neke sitnice, koliko je bilo moguće sačuvati ili imati u grotlu rata, kao i par fotografija.
“Mi nećemo zaboraviti šta se dogodilo. Mi roditelji i svi stradalnici ovoga rata ćemo smoći snage u sebi da sačekamo da se dio pravde zadovolji i da se ljudi koji su to uradili osude. Nama bol neće biti manja, kako kaže Sidran, postoji vrijeme kada duša ciči, bol iz očiju teče“, zaključila je Ajša.
Bole svakodnevne “licitacije” brojevima
Kao i svakog roditelja koji je prošao istu ili sličnu priču kao ona, Ajšu danas boli svaka nova priča i licitacija brojevima ubijene djece u Sarajevu.
Ajša Pekez ranije je ovog mjeseca za Sarajevsku seharu govorila o toj pojavi.
Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo izazvao je veliku buru u javnosti prije dvije sedmice otvaranjem pitanja broja ubijene djece.
Reagovali su mnogi, a na strani Puhala i njegovih tvrdnji između ostalog bili su i naša priznata režiserka Jasmila Žbanić i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović.
Ajša nam govori da su se ponovo pojavili ljudi koji nemaju razumijevanja i koji diraju u rane i to na dan koji je najbolniji za roditelje djece čiji su životi prekinuti tokom opsade Sarajeva.
“Koliko su smo mi roditelji sretni što ovaj grad ima sjećanje na djecu, toliko smo i tužni i povrijeđeni jer se ponovo ‘čeprka’ po ranama. Danima i noćima ne spavam, odbolujem, trudim se da govorim smireno bez suza na taj dan i da to bude jedno dostojansveno sjećanje na moje i još 1.600 djece.
Baš na taj dan kad smo mi svi roditelji kao ranjenici, ranjeni, sa ponovno otvornim ranama, pojavlju se neki ljudi koji nemaju razumijevanja, pa baš na taj dan počinju da stavljaju primjedbe“, govori nam Pekez.
Podsjetili smo je na posljednje izjave javnih ličnosti koje tvrde da je taj broj daleko manji, odnosno da broj Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH “nema pokriće”.
“Još 1996. godine u izvještaju Zavoda za zdravstevenu zaštitu je objavljeno da je umrlo 1.601 dijete, a isto tako u tom izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu postoji podatak da je ranjeno 14.946 djece.
Kome odgovara da se prikažu cifre vise nego što jeste?! Ja sam i u projektima Instituta za dokazivanje ratnih zločina, mislim da treba istražiti, jer se podigla prašina, mislim da treba dokazati stvarni broj ubijene djece.
Ne trebamo se mi nikome pravdati, ali mislim da treba to istražiti. Onoliko koliko ja znam, kada smo radili knjigu, neki roditelji se prvo nisu javili, a drugo, neki roditelji neće da se njihovi podaci pojavljuju“, pojasnila je Ajša za Sarajevsku seharu.
Naveli smo joj tvrdnje Puhala koji između ostalog kazao da je Zavod ranije objavio da je u BiH poginulo više od 200.000 osoba, što se pokazalo netačnim.
Puhalo se također pozvao na podatke Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu koji govore o 524 ubijena djeteta, zatim Udruženja Muslimana za antigenocidne aktivnosti koji govore o 579 djece, zatim i magazina “Dani” koji je pisao o 642 djece. Puhalo se pozvao i na spomenik djeci u kojem je uklesano 520 imena.
Jasminko Halilović je također danas govorio o svojoj analizi kada je također shvatio da broj 1.601 nema pokriće, a navodno ga je, kako kaže, podržao jedino Jovan Divjak.
Pitali smo je za tvrdnje da se “namjerno manipulisalo brojem djece jer političarima više odgovara kada dođu da se slikaju i ostave cvijeće”.
“Ne znam, ja stvarno ne znam, razmišljala sam i sama o svemu tome, ali ponavljam postoji dokument Zavoda za zdravstvenu zaštitu, u kojem su objavljene ove cifre koje sam rekla. To je ono što je meni poznato i ne bih voljela da se manipuliše brojevima zbog politike.
Ja samo znam da neki roditelji nisu živi, da bliži članovi danas imaju svoje porodice pa nemaju vremena da se bave time, svoju bol u sebi nose, a vrijeme donosi i zaborav. Vrijeme donosi i sjećanje, ali vrijeme donosi i zaborav.
Gledajući po mome suprugu, koji ima multiplasklerozu, njemu nije ni do života, kada se sastanemo i kad odemo na groblje djetetu, ja plačem, a on šuti, on se nigdje ne bi pojavljivao, on kaže ‘to je moja bol! Ja ne mogu da je dijelim.’
Po njemu mi se ne bi nigdje pojavljivali. Ja hoću da sav svijet zna da sam imala dijete, i hoću da ne bude zaboravljno, a on svoj bol nosi u sebi zato se i razbolio. On neće da priča o svemu tome, on kada dođe, pa mi odnesmo cvijeće, šuti on, šutim ja, odemo na ručak, ja plačem, on šuti i to je tako.
Prema tome, i drugi roditelji se tako ponašaju. Ne branim ja, ne znam ja, ja sam samo rekla ovo čime ja raspolažem. Ta ista Žbanićka, se nikada nije pojavila na spomeniku ubijene djece, tu ima i njene generacije“, kazala je Pekez za Sarajevsku seharu.
Pitali smo Ajšu da li bi bila zato da se provjere brojevi i prestanu pričati priče koje bude rane.
“Ja kao roditelj ne želim da se manipuliše brojkama, kolike god da jesu, ja sam svoju bol javno podijelila. Kad smo knjigu radili neki roditelji se jesu pojavljivali ali su rekli da neće da se njihovi podaci objavljuju.
Nije mi nimalo drago što se ovolika prašina podigla, i to u vrijeme kada sam ja toliko ranjena da sam se razboljela. Mogli su prije toga ili poslije toga, ali ne na taj da da se počinje pričati i da se diže prašina, ranjivi smo mi.
Drugo, ja kao roditelj želim da se objave sva imena ubijene djece i želim da se pojave svi roditelji, pravo ili krivo da im bude. Treba napisati ime djeteta, da se zna da to dijete nije imalo priliku da živi i da je na takav način ostalo bez života“, pojašnjava nam Pekez.
Pitala se i zašto je toliko bitno da se taj broj “umanji”, a niko ne govori o procesuiranju.
“Skloni su podizati halabuku oko broja djece, a gdje je pitanje ‘gdje su ti koji su ubili djecu?! Hoće li se početi početi procesuirati i kazniti ljudi koji su nam pobili djecu?!’ Udaraju tamo gdje je čovjek najtanji, što ne traže počinioce pa onda utvrđuju broj“, zaključila je Ajša za Sarajevsku seharu.