Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Njihova ljubav bila je posebna.
Spremali su vjenčanje, ali nisu bili spremni na agresiju koja će ih nažalost zadesiti. Nakon godinu dana života pod opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta.
Dana 18. maja 1993. godine kada su krenuli u slobodu, oko 17 sati došli su do mosta Vrbanja. Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan.
Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.
“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama rijeke Miljacke u Sarajevu, u smrtnom zagrljaju. Boško Brkić i Admira Ismić, oboje stari 25 godina, ubijeni su hicima u srijedu dok su iz opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine pokušavali pobjeći u Srbiju“, napisao je Kurt Schork, američki dopisnik Reutersa, u reportaži “Romeo i Julija u Sarajevu”.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta, izvukli su ih pripadnici radnog voda VRS.
UNPROFOR je odbio izvlačenje tijela dok se ne proglasi primirje. Nekoliko dana kasnije Admira Ismić i Boško Brkić su prvo sahranjeni na groblju u Lukavici.
Poslije njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav.
Akcija zvlačenje tijela
Asim Ajanović bio je u radnom vodu na Grbavici kada mu je naređeno da tijela Boška i Admire prebaci sa Vrbanja mosta u Lukavicu.
On je svoju priču podijelio za projekat “Mjeseci opsade”. Ovo je njegova priča:
“Admira Isović i Boško Brkić su poginuli negdje sredinom maja 1993. godine. Nama je naređeno da ih izvučemo kroz nekih deset dana, dakle krajem maja 1993. godine.
Znam da je tu negdje bilo oko šest poslijepodne i da sam bio u kući i da je Veljko Papić zvao kao siđi dole, otiđi po te i tačno je on nabrojao koga sve treba da zovnem.
Veljko mi je pokazao kroz puškarnicu i rekao ‘vidiš ono tamo, to su dvoje, poginuli su prije sedam dana i trebate ih večeras izvuči, akcija počinje u 10 sati navečer. Svi naši na položajima će znati u 10 sati je prekid paljbe i nema niko da puca, a vi morate njih da izvučete. Pazite blizu su oni, Armija RBiH, nemojte slučajno da vam padne na pamet da pobjegnete jer smo vas izabrali, vi imate nekoga ovdje ko ostaje’.
Mi smo došli do stepenica Unioninvesta, pa smo kroz onu travu puzali, ali zaista u mraku ja ne vidim nigdje dvoje poginulih. Onda smo se spustili na trotoar, sa sobom smo nosili neka metalna nosila za ranjenike. Bili su na nogarama metalnim pa su zvečali.
Sada razmišljam jedna vojska s jedne strane, dvije vojke s druge strane. Tada su na Vrbanji bili i Armija RBiH i HVO, a nas dvojica tu sjedimo između i razmišljamo kako da sačuvamo glavu.
Nama je bilo naređeno prvo muškarca da iznesemo i tada smo krenuli malo drugih putem, počeli smo da puzimo, da nosimo ona nosila, a ona grebu što toliko ‘zveči’ u onoj noći, a onda smo ustali, uzeli ih u ruke i otišli do njih.
Prvo smo zaista muškarca stavili na nosila. Ja sam tek poslije rata vidio te fotografije kako oni leže, ali tada sam ja imao utisak da je muškarac ženu zagrlio kao da želi da je sačuva, da je zaštiti, on je bio u zaštitničkom položaju.
Stavili smo ga na nosila i odnijeli ga. Poslije smo došli po Admiru i iznijeli ih i odnijeli ih do onog ružičnjaka gospođe Petković i akcija je završena negdje oko jedan, pola dva u toku noći.
Nama objasne da trebamo da nađemo pare ušivene u odjeću, navodno u šavu od farmerki.
Ja nisam znao o kome se radi, prvi put tada kada smo došli u Lukavicu u jedan hangar kada su otvorili vrata bile su dvije vreće i iznad table i pisalo je Brkić Boško i Ismić Admira, tada sam saznao o kome se radi.
Uzmemo nož i režemo koliko smo mogli rezati, ali uspjeli smo da odrežemo te pasove i jednom i drugom i predamo njima. Sada gledamo, kažu završeno, sjeli smo u auto i vratili su nas. To je priča o Bošku i Admiri“, ispričao je Ajanović.
Niko nije odgovarao
Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije provedena.
On će uvijek ostati zapamćeni pogotovo kod sarajevske raje, a Zabranjeno pušenje otpjevalo je i pjesmu kako bi se uvijek mogli sjećati sarajevskih Romea i Julije.
Kantonalni sud u Sarajevu u martu ove godine donio je prvostepenu presudu kojom je Veljko Papić, bivši komandant bataljona Prve sarajevske brigade pri Vojsci Republike Srpske (VRS) osuđen na dvije godine zatvora za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica i Kovačići tokom 1993. i 1994. godine.
Optuženi Papić je proglašen krivim što je za vrijeme 1993. i 1994., na području sarajevskih naselja Grbavica i Kovačići koristeći položaj komandanta bataljona VRS, kao i nemogućnost civila nesrpske nacionalnosti da napuste to područje, planirao, rukovodio i nadzirao aktivnosti formiranog radnog voda koji se nalazio u Beogradskoj ulici.
Kako se navedeno u presudi, Papić je izdavao naredbe, prinuđavajući na rad civile nesrpske nacionalnosti tako što ih je svakodnevno, protivno njihovoj volji, uz fizičko i psihičko zlostavljanje prisiljavao na obavljanje teških poslova.
Radovi su se obavljali najčešće na prvoj borbenoj liniji, bez naknade i radnog vremena, uz slabu i nedovoljnu ishranu.
Prema presudi, Papić je osuđen da je u martu 1993. u Beogradskoj ulici naredio dvojici pripadnika radnog voda da zakopaju tijelo čovjeka koji je ležao na ulici, a čiji ostaci su ekshumirani u junu 1997. godine.