Napustio nas je Miroslav Blažević, trener i čovjek kojeg su svi znali po nadimku Ćiro.
Uoči svojeg 88. rođendana Ćiro je izgubio bitku s teškom bolesti i preminuo jutro nakon što mu se stanje naglo pogoršalo.
O njegovoj bogatoj trenerskoj karijeri sve je poznato i još će se puno toga pričati i pisati, ali malo ljudi zna zbog čega smo “trenera svih trenera” zvali – Ćiro.
Nadimak je to koji je on dobio već u ranom djetinjstvu. Kao najmlađi od osmero djece pohodio je jednu lutkarsku predstavu u kojoj se jedan lutak zvao Ćiro.
Nakon toga djeca su počela Miroslava zvati “Ćiro”, što se njegovoj majci Kati nikako nije sviđalo, pa se molila Bogu da ga druga djeca prestanu tako zvati.
Kad je 1954. godine, kao 19-godišnjak, stigao iz Travnika u Dinamo, njegovi novi suigrači su mu dali nadimak “Blaž”, ali ubrzo se na jednoj utakmici dogodilo da su ga prepoznali neki njegovi sugrađani iz Travnika, koji su ga dozivali s “Ćiro, Ćiro” i tako je zauvijek ostao Ćiro.
Ćiro u jednoj od svojih posljednih objava otvorio dušu pred svima
Trener svih trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23).
Međutim, dva velika rezultata obilježila su mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. godine te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.
“Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći.
U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo.
Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja”, napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.
Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava Juniora te kćeri Barbaru i Catherine.
Edin Džeko se emotivno oprostio od legendarnog Ćire: “Treneru moj, voljet ću vas zauvijek!”
Vijest o smrti legendarnog trenera rastužila je brojne ljubitelje nogometa, a mnoge poznate ličnosti emotivnim porukama opraštaju se od Ćire.
Na društvenim mrežama emotivnom porukom se oglasio i kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Edin Džeko.
“Treneru moj, počivajte u miru. Voljet ću vas zauvijek. Porodici najiskrenije saučešće”, poručio je Džeko.
Imao je Ćiro veliko povjerenje u Dijamanta.
Kada je tek stigao iz Teplica u Wolfsburg rekao je da će napraviti sjajnu karijeru.
Također, u brojnim intervjuima rekao je kako će ‘Džeko biti bolji od Ibrahimovića’.
Kao i mnogo puta, Trener svih trenera nije pogriješio.
O životu Ćire Blaževića
Ćiro je sutra trebao proslaviti 88. rođendan.
Miroslav Blažević rođen je 10. februara 1935. godine u Dolcu na Lašvi, kao osmo, najmlađe dijete Katarine Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića.
Njihovo prvo dvoje djece Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu puno govorila, umrla su u dobi od nekoliko mjeseci od Španjolske gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu (rođ. 1922.) i Dragicu (1926.), braću Antu (1923.) i Joška (1927.), a starija sestra Jozefina (1933.) živi u Zagrebu.
Od malena je imao afinitete i pokazivao ljubav prema sportu, a kao petogodišnjak na jednoj zabavi u travničkom Hrvatskom domu dobio nadimak Ćiro, po lutki trbuhozborcu, piše Večernji list.
Ćiro se, uporedo sa skijašim trčanjem, počeo baviti i nogometom, pa se priključio travničkom Bratstvu, gdje je kao vrlo talentovan napadač, golgeter već s 15 godina bio priključen prvoj momčadi.
U klubu su mu falsifikovali dokumente “postaravši” ga za dvije godine, kako bi mogao nastupiti za seniore.
Ćiro Blažević je igrao za zagrebačke Dinamo i Lokomotivu, Sarajevo, Rijeku, Sion, te Mutijer.
Trenersku karijeru započeo je u Veveju, vodio je i Sion, Švicarsku, Lozanu-sport, Rijeku, Dinamo Zagreb, Grashoper, Prištinu, Nant, PAOK, zagrebačku Kroatiju.
Hrvatsku je 1998. godine vodio do sjajne bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Ćiro je bio i selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine koju nije uspio odvesti na Svjersko prvenstvo 2010., a 2011. godine u dvije utakmice vodio je i olimpijsku selekciju Kine.
Vodio je i reprezentaciju Irana od 2001. godine s kojom se nije uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo 2002. godine.
Donedavno je Ćiro Blažević bio najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, kao četvrfinalist Europskog prvenstva 1996., te osvajač svjetske bronce u Francuskoj 1998. godine. Hrvatsku reprezentaciju vodio je u 73 utakmice.
Posljednju službenu utakmicu u bogatoj trenerskoj karijeri Ćiro Blažević vodio je 14. decembra 2014. godine na klupi Zadra u Stanovima odigravši protiv Splita 1:1.
Osim u Švicarskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj, Miroslav Blažević vodio je klubove u još šest zemalja: Francuskoj (Nantes, 1988.-1990.), Grčkoj (PAOK, 1991./1992.), Sloveniji (Mura 2003.), Kini (Shanghai Shenhua, 2010.), Iranu (Mes Kerman, 2011./2012.) i BiH (Sloboda Tuzla, 2014.).
Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski nogometni stručnjak, nego i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u kratkom periodu potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova.
Ćiro Blažević kroz suze: “Teško mi je, ova je*ena bolest me cijelog zaokupirala”
Nakon što je nedavno snimljen u šetnji Zagrebom u pratnji svog sina Miroslava, Miroslav Ćiro Blažević progovorio je prije svega nekoliko dana o svom zdravstvenom stanju i borbi s karcinomom prostate.
Nekadašnji selektor Zmajeva govorio je kroz suze.
“Tako sam bolestan, tako mi je teško. Ova j*bena bolest me cijelog zaokupirala. Mučim se, patim se. Imam velike bolove, tako, eto”, rekao je Ćiro za Story.
Legendarni “Trener svih trenera” je rekao kako je situacija dosta teška.
“Noge me ne drže više od silne vode, idem na infuziju. Situacija je teška, da budem iskren. Vrlo, vrlo teška. Rak mi je otišao na sve kosti i na najgore i najopasnije mjesto – jetru. I uništava sve polako i sigurno”, dodao je.
Rođen, kako sam priča, u teškoj neimaštini u Travniku, a iz tog malenog bosanskohercegovačkoga grada osvojio je cijeli svijet!
Počeo je kao nogometaš, a impresivnu trenersku karijeru nastavio je u Švicarskoj, čiji je bio i selektor. Vrhunac je doživio s Vatrenima 1998. godine kad je osvojio bronzu na SP-u u Francuskoj.
Ako njega pitate, najviše je vezan uz Dinamo 1982. godine, kada su postali prvaci bivše države nakon 24 godine. I tada je već ušao u legendu.
Reprezentaciju Bosne i Hercegovine sa klupe je predvodio na 17 mečeva. Upisao je osam pobjeda, dva remija i sedam poraza.