Miroslav Bralo bio je pripadnik jedinice Vojne policije HVO-a, poznatije kao “Džokeri”, koja je djelovala u regiji Lašvanske doline u srednjoj BiH tokom 1993. godine.
Bralo je zbog niza strašnih zločina u Ahmićima osuđen na 20 godina zatvora.
Osuđen je za ubistvo 14 bošnjačkih civila, od kojih devetero djece. Okrutno je silovao i mučio jednu Bošnjakinju i držao je zatočenu skoro dva mjeseca, tokom kojih su je po želji zlostavljali oni koji su je držali zatočenu, navedeno je iz Mehanizma za međunarodne krivične sudove.
Pretresno vijeće je smatralo da je vrijedno pažnje to što je Miroslav Bralo priznao zločine za koje se nije prvobitno teretio i što je uložio napore da okaje svoje zločine, angažujući se u radu za opšte dobro i pomažući u lociranju ostataka nekih od njegovih žrtava.
Ovaj ratni zločinac je 7. oktobra 2005. potpisao sporazum o izjašnjavanju o krivici i činjeničnu osnovu kao i svoje lično izvinjenje.
U svojoj pisanoj izjavi Bralo je izjavio sljedeće:
– Ime mi je Miroslav Bralo.
Želio bih da se lično izvinim svim žrtvama koje sam povrijedio i svim članovima njihovih porodica koje sam povrijedio onim što sam učinio. Želim da kažem da mi je iskreno žao za sve njihove patnje. Ono što sam rekao u sudu posljednji put zaista sam i mislio: kriv sam i duboko se kajem.
Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svim onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Želio bih da se izvinim i mnogim ljudima koji i danas žive u strahu i očaju raseljeni širom svijeta.
Činjenična osnova mojih priznanja krivice je prihvaćena. Ona je istinita. Jedna od najtežih tačaka je prva ona koja govori o progonima i zločinima protiv čovječnosti. Meni je to posebno žao. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti.
Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. I svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.
Ja sam uvijek znao da je to djelovanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno, i da za svako djelovanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja.
Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.
Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u šta sam se pretvorio, i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme.
Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu.
Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put naprijed se kaže istina i da se prestane s poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.
Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratit će agoniju mnogih porodica.
Mogao bih reći: nek’ svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom komšiji, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovati će komšija i sud.
Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a, i više ja sam dužan – navodi u svom priznanju.
Zločini protiv čovječnosti u Ahmićima
Podsjećamo, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločini protiv čovječnosti.
Jedan od komandanata HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za učešće u zločinu, ali su novom presudom 2001. godine oslobođeni optužbi.
Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, među kojima i zbog zločina u Ahmićima, oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.
Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležane dvije trećine kazne pušten je na slobodu.
Tihomir Blaškić osuđen je na devet godina zatvora, a na slobodu je pušten nakon što je odslužio kaznu od osam godina i četiri mjeseca.