Velika drama odvijala se sinoć u DKC-u, kada je naoružani muškarac pokušao ući na događaj, no srećom sve se završilo bez većih posljedica.
On je zaustavljen na ulazu, a nakon što je čuo da je pozvana policija odlučio je da pobjegne.
Na društvenim mrežama se oglasila jedna od osoba koje se su svemu tome svjedočile.
Objavu prenosimo u cijelosti:
– Ovo se upravo desilo. Ne jučer, ne nekome drugom. Desilo se sada, dok još imam adrenalin u tijelu, dok mi ruke još nisu sasvim mirne. Ja sam mogla izgubiti život večeras.
Neko od mojih prijatelja je mogao izgubiti život. Neko mlad je mogao izgubiti život samo zato što je izašao u subotu, pustio muziku, plesao uz Rihannu i vjerovao da je to dovoljno sigurno mjesto da budeš samo — živ.
U jednom trenutku sve je bilo obično. Smijeh, gužva, ritam, tijela koja se sudaraju bez straha. U sljedećem trenutku više ništa nije bilo obično. Nismo znali šta se dešava. Nismo znali da li je neko povikao bez razloga ili postoji stvarna prijetnja. Nekoliko trenutaka nije postojala informacija. A u tih nekoliko trenutaka stane čitav život.
DKC u Sarajevu jedno je od najvažnijih kulturnih mjesta u gradu i rijedak prostor za sadržaje koje ne možete naći nigdje drugo. Upravo zato je bolno reći: DKC nema adekvatne sigurnosne mjere. Ne zato što ljudi koji tamo rade ne žele, nego zato što često nemaju osnovne finansijske uslove da ih obezbijede.
Nema stalnog osiguranja, jasnih procedura, niti sistema alarma i zaštite kakav bi jedan ovakav prostor morao imati. I to nije sramota DKC-a — to je sistemski propust. Javni događaji ne smiju se dešavati „na ho-ruk“.
Ne smije se podrazumijevati da će sve biti u redu samo zato što je riječ o kulturi. Kultura nije sama po sebi zaštita od nasilja. Ako grad želi drugačiji sadržaj, mora mu dati alate da postoji. Ako želi prostore za mlade, za eksperiment, muziku, ples i kritičko mišljenje, onda mora stati iza njih ne samo simbolično, nego konkretno — kroz budžete, infrastrukturu i sigurnosne standarde.
Ovo se mora shvatiti kao tačka nakon koje nema opravdanja. Ne treba neko umrijeti da bi se stvari mijenjale. Nije sreća to što niko nije poginuo — ovo je posljednje upozorenje. Granica do koje su stvari smjele doći je ovdje. Ako je sada ne prepoznamo, sljedeći put možda nećemo imati priliku da reagujemo – napisala je.