Snimak iz 1973. godine, koji prikazuje život jedne sarajevske porodice iznad pivare na Bistriku, ponovno je privukao pažnju javnosti.
I dok mnogi gledatelji danas u njemu pronalaze i dozu crnog humora, priča porodice Olovčić zapravo je potresno svjedočanstvo o životnim uslovima, nebrizi sistema i borbi za osnovno pravo – normalan život.
U emisiji “TV feljton: Život porodice Olovčić”, snimljenoj u režiji beogradskog reditelja Srđana Karanovića, prikazana je svakodnevica šesteročlane porodice koja godinama živi u improvizovanom stanu – tačno iznad industrijskih postrojenja Sarajevske pivare.
Ono što na prvi pogled djeluje kao neobična životna situacija, ubrzo prerasta u ozbiljan problem – stalne vibracije, buka i isparenja amonijaka koji ulazi u stan.
Majka porodice, Safija Olovčić, kroz suze opisuje stanje u kojem žive:
“On se uvlači kroz svaku najmanju pukotinu… nalazile su me komšije u nesvijesti. Tačno od smrti me spasila.”
Najveći problem predstavljaju cijevi i kompresori postavljeni direktno ispod stana.
Sinovi svjedoče da je život u takvim uslovima postao gotovo nemoguć:
“Stan se trese čitav, komplet. Ne može se spavati, ne može se odmoriti. Izlazimo u dva ili tri ujutro da udahnemo malo zraka.”
Drugi sin dodatno opisuje strah koji osjećaju:
“Bojim se da me neko ujutru ne nađe mrtvog. Spavam i udišem taj zrak.”
Neprestana buka i vibracije ostavljaju ozbiljne posljedice. Mladi članovi porodice ističu da svakodnevno dolaze na posao iscrpljeni:
“Pitao me šef zašto sam mahmuran. A nisam – ne spavam.”
Ni najmlađi član porodice nije pošteđen:
“Nemoguće je učiti. Odem u školu neispavan, boli me glava.”
Pored zdravstvenih problema, porodica se suočava i s fizičkim oštećenjima stana.
Zidovi pucaju, stakla se tresu, a posuđe “skače” po policama: “Čaše skaču, zidovi su popucani, sve se trese.”
Jedan od sinova opisuje gotovo nadrealnu scenu: “Kad počnu kompresori, tanjiri i šerpe počnu da ‘tandrkaju’. Moramo ih skidati i stavljati na pod.”
Zbog narušenih instalacija, situacija postaje i opasna. Majka je, kako tvrde, jednom prilikom zadobila teške povrede: “Pala je i slomila obje ruke dok je čistila stan.”
Porodica tvrdi da se struja pojavljuje i na šporetu i na česmi, dok kućanski aparati ne rade kako treba.
Nakon godina borbe, očaj postaje sve izraženiji. Jedan od sinova priznaje: “Popustio sam na živcima.”
Majka Safija u emotivnom ispadu govori: “Moje živce i srce – sve je popustilo. Ne mogu više.”
Porodica tvrdi da su se više puta obraćali nadležnima, ali bez uspjeha. Odgovor koji su dobijali bio je, kako kažu, uvijek isti: “Moramo raditi, a vi tužite.”
Iako su komisije izlazile na teren i potvrdile da su uslovi neadekvatni, konkretno rješenje nikada nije ponuđeno.
Iako je priča duboko potresna, način na koji članovi porodice govore, kao i autentičnost snimka iz 70-ih godina, kod današnje publike izaziva i neočekivane reakcije.
Mnogi korisnici društvenih mreža ističu da je video istovremeno i “težak i nevjerovatno upečatljiv”, dok drugi u njemu pronalaze elemente crnog humora.
Međutim, iza svega ostaje surova realnost jednog vremena – i pitanje koliko se stvari u suštini promijenilo.