Šesti april predstavlja najznačajniji datum u bogatoj historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine.
To je dan koji simbolizuje veliku pobjedu i oslobođenje, ali i početak najteže opsade u modernoj historiji, te dan kada je naša domovina zvanično dobila međunarodno priznanje.
Osnivačem grada smatra se Isa beg Ishaković, a sam grad su izgradili starosjedioci. S druge strane mnogi se ne bi složili s tim, već smatraju da je Sarajevo postojalo i prije Ishakovića.
Napravljen na raskrsnici rimskih puteva, nikao je grad koji je još tada bio raskrsnica kultura i religija, što je ostao i nakon više od pet stotina godina.
Od Eugena Savojskog do prvog evropskog tramvaja
Zbog takve specifičnosti, Sarajevo je u svojoj historiji trpjelo mnoge nedaće. Jedna od najvećih je pohod Eugena Savojskog, koji je krajem sedamnaestog vijeka opljačkao i do temelja spalio grad koji je tada bio jedan od najvećih na Balkanu.
Nakon što je Austrougarska monarhija okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, sarajevski orijentalni štih susreo se sa evropskim duhom.
Nove vlasti su industrijalizirale grad i uvele brojne novitete, pa je Sarajevo postalo prvi evropski grad sa tramvajem. U tom periodu gradile su se škole i kulturne institucije, a sagrađen je i Zemaljski muzej.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, grad nije pretrpio značajnija razaranja. Iako pod snažnim utjecajima iz Beograda, nije se našao na listi interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđević.
Arhitektonska slika grada ostala je gotovo nepromijenjena, industrija je nazadovala, a društvena nezadovoljstva radnika su rasla. Može se reći da je grad između dva svjetska rata uglavnom stagnirao.
Drugi svjetski rat i oslobođenje grada
Od prvog dana rata, 6. aprila 1941. godine, kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji bježali iz Beograda prema Sarajevu.
Iz našeg grada su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Grad se našao u sastavu ustaške Nezavisne Države Hrvatske, a faktički pod njemačkom okupacijom.
Jugoslovenska armija započela je akciju oslobađanja 28. marta 1945. godine. Nakon žestokih borbi, 6. aprila 1945. godine slomljen je otpor neprijatelja i Sarajevo je oslobođeno zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih patriota, Srba, Muslimana i Hrvata.
U antifašističkoj borbi od 1941. do 1945. godine svoje živote dalo je 10.961 građana Sarajeva. Stradalo je 7.092 Jevreja, 1.427 Srba, 412 Bošnjaka muslimana, 106 Hrvata, te desetine pripadnika ostalih naroda.
Agresija, nezavisnost i najduža opsada u historiji ratovanja
Tačno 47 godina kasnije, na dan oslobođenja grada, Sarajevo je započelo još jednu tešku bitku. Istog tog 6. aprila 1992. godine tadašnja Evropska zajednica priznala je Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu.
Nažalost, dok se zastava sa ljiljanima vijorila ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku, počelo je granatiranje starog dijela grada i otpočela je najduža blokada jednog grada u historiji ratovanja.
Od početka agresije i opsade pa do kraja jula 1995. godine, u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi i hladnoće ili nestalo 11.541 civila, od kojih 1.598 djece. Materijalna šteta koju je Olimpijski grad pretrpio tokom opsade kroz razaranja stambenog fonda, kulturnog blaga i privrednih objekata ostaje neprocjenjiva.