Oleksandra se sa svoja četiri psa skriva u kupatilu svog stana u Harkovu na sjeveroistoku Ukrajine od početka granatiranja.
Ova 25-godišnjakinja je redovno razgovarala sa svojom majkom, koja živi u Moskvi, u Rusiji.
Ali tokom ovih razgovora – pa čak i nakon slanja snimaka iz žestoko bombardiranog rodnog grada – Oleksandra ne može uvjeriti svoju mamu u kakvoj se opasnosti nalazi, piše BBC.
“Nisam htjela da plašim roditelje, ali sam počela direktno da im govorim da ginu civili i djeca“, kaže ona.
Dodaje da iako su njeni roditelji zabrinuti za nju, “i dalje kažu da se to vjerovatno dešava samo slučajno, da ruska vojska nikada ne bi gađala civile. Da su Ukrajinci ti koji ubijaju svoj narod“.
Oleksandra kaže da njena majka ponavlja priče onoga što čuje na ruskoj državnoj televiziji.
“Zaista me je bilo strah kada je moja mama tačno citirala rusku TV. Oni samo ispiraju mozak ljudima. A ljudi im vjeruju“, kaže Oleksandra.
“Moji roditelji razumiju da se ovdje dešava neka vojna akcija. Ali kažu: ‘Rusi su došli da vas oslobode. Neće ništa upropastiti, neće vas dirati. Gađaju samo vojne baze’“.
Dok su novinari BBC-a razgovarali sa Oleksandrom, granatiranje se nastavilo. Internet veza je bila slaba, pa su, kako su naveli, morali razmjenjivati glasovne poruke.
“Skoro sam zaboravila kako zvuči tišina. Granatiraju bez prestanka“, rekla je ona.
No, na ruskim državnim TV kanalima istoga dana nije bilo spominjanja projektila koji su pogodili stambene četvrti Harkova, smrtnih slučajeva civila ili četiri osobe ubijene dok su čekale u redu za vodu.
Ruski mediji kažu da prijetnja ukrajinskim civilima ne dolazi od ruskih oružanih snaga, nego od ukrajinskih nacionalista koji koriste civile kao živi štit.
Ruski državni TV kanali opravdavaju rat optužujući ukrajinsku agresiju i nastavljaju ga nazivati ”specijalnom operacijom oslobađanja“.
Svaki ruski medij koji koristi riječi “rat”, “invazija” ili “napad” suočava se s blokadom od strane državnog medijskog regulatora zbog širenja “namjerno lažnih informacija o akcijama ruskog vojnog osoblja” u Ukrajini.
Neki Rusi izašli su na ulice prosvjedujući protiv rata – ali te demonstracije nisu prikazane na glavnim državnim televizijskim kanalima.
Gledanje rata na ruskoj televiziji – sasvim druga priča
Mihajlo, vlasnik poznatog kijevskog restorana, nije imao vremena ni sklonosti gledati rusku TV izvještavanje o invaziji.
Kad je počelo granatiranje glavnog grada Ukrajine, on i njegova supruga su se koncentrirali na to kako zaštititi svoju šestogodišnju kćer i malog sina.
Noću su se njihova djeca budila na zvuk eksplozije i nisu mogla prestati plakati. Obitelj je donijela odluku da se preseli u predgrađe Kijeva, a zatim pobjegne u inostranstvo.
Otputovali su u Mađarsku, gdje je Mihajlo ostavio ženu i djecu i vratio se u zapadnu Ukrajinu kako bi pomogao u ratnim naporima.
Bio je iznenađen što se nije čuo sa svojim ocem, koji radi u samostanu u blizini Nižnjeg Novgoroda u Rusiji.
Nazvao je oca i opisao što se događa. Njegov otac je odgovorio da to nije istina; nije bilo rata i – zapravo – Rusi su spašavali Ukrajinu od nacista.
Mihajlo je rekao da je i ranije bio svjestan moći ruske propagande, ali kada je to čuo od svog oca, bio je shrvan.
“Moj rođeni otac mi ne vjeruje, znajući da sam ovdje i da sve vidim svojim očima. A i moja mama, njegova bivša supruga, prolazi kroz ovo“, kaže.
“Skriva se s mojom bakom u kupaonici, zbog bombardiranja“, dodaje on.
Ruski mediji su već dugi niz godina strogo kontrolirani i gledateljima se daje nekritički pogled na Rusiju i njezino djelovanje širom svijeta.
“Državni narativ samo uvijek prikazuje Rusiju kao dobrog momka“, kaže dr. Joanna Szostek, stručnjakinja za Rusiju i političke komunikacije na Sveučilištu u Glasgowu.
“Čak i priče koje pričaju o Drugom svjetskom ratu, Velikom domovinskom ratu, Rusija zapravo nikada nije učinila ništa loše. I zato sada neće vjerovati.”
Većina Rusa, kaže ona, ne traži druga gledišta. Ona vjeruje da jednostrana priča koja je vrlo kritična prema Zapadu pomaže objasniti zašto Rusi mogu imati suprotne stavove prema svojim rođacima u susjednim zemljama.
“Ljudi koji kritiziraju Rusiju tako su dugo predstavljani kao izdajice ili strani agenti; kritičari su svi strani agenti koji rade za Zapad. Dakle, ne vjerujete ni vlastitoj kćeri.”
Anastasijini roditelji žive u malom selu 20 km (12 milja) udaljenom od Donjecke Narodne Republike koju drže pobunjenici. Selo je još uvijek pod kontrolom vlasti u Kijevu, ali u njihovoj kući uvijek su uključeni ruski državni TV kanali.
Čak imaju i sat postavljen na moskovsko vrijeme – povratak na sovjetsku prošlost.
Dakle, kada se 24. februara Anastasiya probudila u Kijevu uz zvuk sirena, znala je kako će njezini roditelji reagirati.
“Moja mama je bila prva osoba koju sam nazvala kad sam dezorijentirana skočila iz kreveta u pet. Bila je iznenađena što sam nazvala i zvučala je stvarno smireno, gotovo ležerno“, kaže ona.
Anastasiya, ukrajinska dopisnica BBC-ja koja se preselila u Kijev prije 10 godina, čula je eksploziju bombi nakon što se probudila i brinula se o tome gdje će biti sljedeće.
“Ponovo sam nazvala svoju mamu. Rekla sam joj da se bojim. ‘Ne brini’, rekla je umirujuće. ‘Oni [Rusija] nikada neće bombardirati Kijev’“.
Ali oni to već rade, odgovorila je Anastasija.
“Rekla sam joj da ima žrtava među civilima. ‘Ali to smo imali i mi kad je Ukrajina napala Donbas!’, rekla je smijući se. Na trenutak nisam mogla disati. Čuvši kako moja mama ovo govori s takvom okrutnošću, jednostavno mi je slomilo srce“.
Anastasiya vjeruje da je slika koju su ruski mediji stvorili jedna o “proslavljenoj ruskoj vojsci” koja oslobađa Ukrajinu od nacista.
Godinama je izbjegavala političke svađe s roditeljima, ali ovaj put je mami zalupila telefon.
Novinari su razgovarali s Anastasijom kada je putovala iz Kijeva nakon četiri noći u skloništu za bombe. Misli su joj bile na neizvjesnoj budućnosti, zaključuje BBC u svom tekstu.
“Sada mi se vrti puno misli u glavi. Što će biti sa svima nama? Kuda ovo ide? Hoću li se ikada vratiti? Hoću li ikada više vidjeti svoje roditelje? Još uvijek ih duboko volim, ali nešto u meni se slomilo i mislim da se to nikada ne može popraviti.”