Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo izazvao je veliku buru u javnosti prošle sedmice otvaranjem pitanja broja ubijene djece tokom opsade Sarajeva.
Reagovali su mnogi, a na strani Puhala i njegovih tvrdnji između ostalog bili su i naša priznata režiserka Jasmila Žbanić i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović.
Kako Sarajevska sehara ima saznanja, a još uvijek istražujemo ovu temu, zapravo je vrlo moguće da je “zbrka” oko broja ubijene djece u Sarajevu nastala jer su se djeca od 14 do 16 godina prijavljivala u vojsku, te su živote gubili kao maloljetni borci. Najvjerovatnije nisu upisivani imenom i prezimenom među djecu, već među vojnike. Ipak, napominjemo, tu tezu još uvijek provjeravamo, ali bi uskoro trebali da objavimo zvanični tekst.
Nakon što je Puhalo u tekstu tražio da mu neko zvanično dostavi podatak da je tokom rata u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete oglasio se i naš priznati kolumnista i autor Zvonimir Nikolić.
Njegov tekst prenosimo u cjelosti:
Moja starija kćerka je imala samo četiri godine, kada smo protjerani sa Grbavice i prešli kod mojih roditelja na Marijin Dvor.
Strašno smo se trudili da svaku situaciju okrenemo na šalu, na igru, da ne bi dijete izašlo iz rata sa strašnim traumama.
Samo mi znamo kako smo sve to preživjeli. Skrivati vlastite strahove pred djetetom. Ko nije doživio, nema načina da mu se objasni strah u očima djeteta od detonacija, metaka, panike…
Ili sama pomisao da sam morao donijeti vodu da se okupa tek rođena druga kćerka 1994. godine? A ne smijem ni zamisliti kako je izgledao porod u to vrijeme. Kako je bilo hraniti bebu bez hrane?
Imali smo sreću da smo iz rata izašli u komadu, živi i sa svim dijelovima tijela.
Veliki broj Sarajlija i njihove djece je imao drugačiju sudbinu. Nažalost.
I sada 30 godina kasnije, licitirati sa brojem žrtava, nuditi novčane nagrade za manje brojeve, davati podršku tom suludom projektu izjednačavanja agresora na moj grad i žrtava, je vrhunac bezobrazluka i pokvarenosti.
Možete vi koji niste ni jedan dan proveli bez vode, struje, hrane i u stalnom strahu.
Nama koji smo to doživjeli je bacanje soli na rane.
Šta pokušavate dokazati? Da je manje od 1.600?
Pa da je desetero a ne nekoliko stotina, kud ćeš veće tragedije?
Gonite se u vražju mater svi vi koji imate dovoljno bezobrazluka uopšte načeti tu temu.
Nije dosta što 30 godina kasnije svakodnevno preživljavamo rat u svojim glavama, nego još treba da se pravdamo nekim šupcima koji su rat gledali na TV.
Izvinjavam se na psovkama, ali želudac mi se prevrće kad pomislim na sve to.
Toliko od mene.