Sarajevski snimatelj Emir Džanan oglasio se na Facebooku gdje je podijelio šokantnu priču o svom ocu Mirsadu koji nije dočekao da dobije odobrenje za lijek koji mu je bio neophodan.
Njegovom ocu je u februaru ove godine bio dijagnosticiran hepatocelularni karcinom G1 i tada mu je indicirana terapija lijekom “Sorafenib”.
“Procedura da pacijent dobije lijek je, pazite sad ovo, da s Onkologije KCUS pošalju dokumentaciju u Federalni zavod zdravstvenog osiguranja, tj. na Fond solidarnosti koji je kao osnovan za ovakve pacijente i onda se početkom svakog mjeseca sastane jedna komisija i odlučuje ko će dobiti neki lijek, a ko neće.
S Onkologije su odmah poslali dokumentaciju i već početkom marta je komisija zasjedala i odlučila da moj tata neće dobiti lijek.
Zasjedala je i u aprilu i u maju i u junu i u julu i avgustu, ali lijek nikada nije dobio. I tako, dok se neko igrao Boga i odlučivao ko zaslužuje da živi, a ko ne, moj tata je umro“, napisao je Džanan.
On je naveo kako je porodica u međuvremenu odlučila da nabavi lijek, da ga kupi.
Našli su jednu kutiju u apoteci Dina, koja je koštala 5.700 KM. Zahvaljujući prijateljima, Džanan i porodica su pronašli isti lijek u Turskoj za 2.000 KM. Nažalost, njegov otac je tada već bio preslab i doktor je rekao da ne bi podnio terapiju.
“Nakon toga, naš zdravstveni sistem jednostavno pušta čovjeka da umre. Tako je i bilo, umro je kući u 62. godini okružen porodicom.
Ono s čime ne mogu da se pomirim je da čovjek koji je cijeli život radio i pošteno zaradio penziju nije dobio priliku da se bar pokuša liječiti.
Ako neko želi da se bavi ratnim zaslugama, odradio je i to, od prvog do zadnjeg dana. U septembru 1992. je ranjen dok je izvlačio tijela svojih mrtvih saboraca u Azićima.
Nakon toga, Igman, Nišići, itd. itd., mada nikad to nije ni spomenuo negdje gdje bi imao pravo na bilo kakvu prednost ili povlasticu. Nije uopšte volio pričati o ratu.
Boli me najviše što je sve ovo odrađeno ‘po zakonu’, bez ikakve i bilo čije odgovornosti. Od doktora koji hladno propiše terapiju, gleda te u oči, a zna da je nećeš ni dočekati, ljudi koji sjede u toj komisiji i biraju čiji život je manje ili više vrijedan do kompletnog sistema i mafije koji ne da ne liječe nego profitiraju na bolesti i na kraju ubijaju svoje sugrađane.
Što se mog tate tiče, ostaje sjećanje na dobrog i hrabrog čovjeka koji je do zadnjeg trenutka u sebi imao onu dječiju razigranost kao na ovoj slici dok je 70-ih skakao po krovovima zgrada Koševskog Brda glumeći Supermana. Nažalost, ovdje bi i Supermana ubili“, napisao je Džanan.