Zabilježeno je da su se domoroci iz pojedinih primitivnih plemena pri susretu pozdravljali uzajamnim njušenjem. Ova praksa, na primjer, postoji i danas u tradicionalnom pozdravu “sogi” na pacifičkim ostrvima Tuvalu, koji mahom upražnjavaju samo rođaci i bliski prijatelji kad se susretnu i dodirujući obraze, uzajamno mirišu.
Nije nerazumno zaključiti da se u prošlosti svi pripadnici ljudske vrste pri susretu nisu hvatali za dlanove, potom ih stezali i tresli međusobno, nego da su razmjenjivali mirisne nadražaje onako kako to čine stanovnici malog arhipelaga na Pacifiku.
Životinje, uključujući i niže primate, inače se upoznaju njuhom. To je osnov takozvanog hemijskog signaliziranja zahvaljujući kome jedinka uslovno “prepoznaje” onu koja joj genetički odgovara.
Možda ćete se iznenaditi, ali i samo rukovanje – kao univerzalni gest pozdrava u zapadnoj kulturi – na izvjestan način predstavlja uzajamno hemijsko signaliziranje.
Tim istraživača sa “Vajcman” instituta u Izraelu, predvođen dr. Idanom Fruminom, sproveo je prije pet godina ispitivanje u kome je pokazao da, zapravo, nakon rukovanja ljudi nesvjesno mirišu svoje šake i prste kako bi indirektno “onjušili” osobu sa kojom su se rukovali.
Mada je zauzelo mjesto njušenju, rukovanje je, izvjesno, jedna od najstarijih ljudskih tradicija. Arheološki nalazi – kako reljefi na nadgorbnim pločama, tako i crteži na vazama – ukazuju da je običaj rukovanja postojao u Staroj Grčkoj još u petom vijeku prije nove ere.
Predstava ljudi koji se rukuju, koja se u Grčkoj nazivala “dexios” (od starogrčkog izraza za pozdrav), prenijeće se kasnije i na umjetnost Starog Rima, kao što je, po svemu sudeći, rukovanje ušlo među rimske običaje. Ustaljeno je ubjeđenje, pa čak vjerovanje – mada poreklo toga nije poznato – da je običaj rukovanja otvorenim dlanom signal pomirenja i da je nastao kao gest kojim jedan čovek pokazuje drugom da nije naoružan.
Antičke predstave rukovanja obuhvataju i nešto širi spektar poruka – na mnogim reljefima nalaze se prikazi zaštitnika zbratimljenih gradova kako se rukuju ili pak, vladara zatečenog u rukovanju sa nekim od grčkih bogova, što je kao svevremenska politička poza trebalo da ukaže na božansku podršku koju vlast ima.
Danas postoje brojni varijeteti i načini rukovanja u različitim kulturama. Već dugo je poznato da se, isto tako, putem rukovanja prenose i različite zaraze. Između ostalih mikroorganizama, sa ruku na ruke se prenosi i novi koronavirus, koji se najčešće širi putem zaraženih kapljica i dugo živi na ljudskoj koži.
To je dovelo do toga da se u osvit pandemije masovno, širom svijeta, uz pranje ruku sapunom (kao dobrog načina da se šansa od zaraze prepolovi) savjetuje izbjegavanje rukovanja. Ispostavilo se da to nije sasvim lako.
Možda ste i sami primjetili kako odsustvo rukovanja ponekad predstavlja pravi izazov i čini susrete sa ljudima “neslanim”. Kako biste ih osolili, u uslovima epidemije možete se okušati sa alternativnim gestom, naklonom ili kakvom drugom srdačnom porukom. Izvorno njušenje u najmanju je ruku nezahvalno.
Izvor: naukakrozprice.rs