UN-ov ured specijalnog savjetnika za prevenciju genocida domaćin je obilježavanja Međunarodnog dana odavanja počasti žrtvama genocida i obilježavanja 76. godišnjice Konvencije o genocidu.
Ovogodišnji događaj u New Yorku se održava u momentu između dvije značajne komemoracije.
U aprilu 2024. Ruanda je obilježila 30 godina od genocida nad Tutsijima, dok će u julu 2025. Bosna i Hercegovina obilježiti 30 godina od genocida u Srebrenici.
Tokom diskusije, prisutnima su se obratili predstavnici Ruande kao i predstavnici Bosne i Hercegovine, direktor Memorijalnog centra u Potočarima Emir Suljagić te ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija.
Suljagić se u svome govoru osvrnuo na temu značaja komemoracije u sprečavanju diskriminacije, nasilja i budućih genocida.
“Osvrnuo bih se na slučajnost da se hiljade ljudi oslobađa iz zatvora Sednaya u Siriji u momentu dom mi sjedimo za ovim okruglim stolom i dok tek počinjemo naslućivati prave razmjere onoga što se dešavalo u Siriji u posljednjih 12 godina. Smatram da je dirljivo vidjeti pojedince koji se ni ne sjećaju kada su zatvoreni, a koji sada izlaze na slobodu”, kazao je Suljagić.
“Vjerujem da obilježavanje i memorijalizacija igraju ključnu ulogu u odavanju počasti sjećanju na žrtve i sprječavanju ponavljanja diskriminacije, nasilja i budućih genocida. Također vjerujem da je opće pravo svake grupe preživjelih da odluče kako će se sjećati i čega će se sjećati. Kada obilježavamo mi zapravo biramo šta je vrijedno pamćenja, šta ostaje za historiju, a šta ne.
U kontekstu Srebrenice, postoji niz napora koje poduzimamo u tom smislu. Prvi je edukacija i podizanje svijesti. Vjerujemo da uloga svih memorijala i događaja posvećenih sjećanju jeste podizanje svijesti o tim događajima i podsjećanje na društvene, političke i historijske kontekste koji su omogućili takve zločine”, kazao je Suljagić.
Potom je dodao kako je važno da se iskustva preživjelih sačuvaju i priznaju. Kolektivno sjećanje je snažan dokaz ne samo o genocidu već i o otpornosti zajednica, rekao je, te dodao da ono jača zajedničku posvećenost sprječavanju sličnih događaja u budućnosti.
“Obilježavanja su važna jer potiču dijalog, prepoznaju patnju, ona trebaju potvrditi iskustva preživjelih i pronaći načine za prevazilaženje trauma. Ideja vodilja svih obilježavanja je pokušati stvoriti prostor za dijalog i razumijevanje između preživjelih ili unutar njih i doprinijeti društvenoj koheziji. Na širem nivou, memorijalne institucije također utječu na politiku promovišući istraživanje uzroka i posljedica genocida i diskriminacije te često zagovaraju politike koje jačaju zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava.
Memorijal Srebrenica to postiže kroz organizovanje edukativnih programa i izložbi koje informišu i lokalnu i međunarodnu javnost o masovnim ubistvima i njihovim implikacijama; pružanjem dostojanstvenog mjesta za ukop žrtava; samim svojim postojanjem kao simbolom protiv negiranja i revizionizma; te angažovanjem međunarodnih partnera za zagovaranje pravde i odgovornosti”, zaključio je Suljagić.
Potom se panelu obratio Zlatko Lagumdžija. On je odgovorio na pitanje kako pojačati utjecaj komemoracije od nacionalnog do međunarodnog nivoa i na koji način države članice mogu učiti iz međusobnih iskustava u očuvanju i obilježavanju naslijeđa prošlih genocida kako bi se doprinijelo sprječavanju drugih genocida i srodnih zločina?
“Tužna je i žalosna činjenica da nam je potrebna konvencija kako bismo definisali i rješavali monstruozne zločine poput genocida. Još tužnije i žalosnije je to što samo postojanje konvencije nije spriječilo sve počinioce genocida da pokažu koliko su monstruozni. Međutim, svi moraju znati da će postojati posljedice ukoliko riječi i razgovori o sjećanju i sprječavanju iz Konvencije o genocidu ne budu praćene odlučnim djelima.
Sjećanje i komemoracija sprječavaju nas da zaboravimo greške iz prošlosti u našoj beskrajnoj nadi da se one nikada neće ponoviti. Sjećanje nije pitanje ljutnje ili donošenja presude. Radi se o razumijevanju zla, razumijevanju ravnodušnosti neutralnosti, suočavanju i odavanju počasti izgubljenim životima, prisjećanju nevinosti i edukaciji.
Jedna od najsnažnijih lekcija koju smo naučili iz genocida u Srebrenici jeste da memorijalizacija nije samo pitanje prošlosti. Ona je prvenstveno pitanje budućnosti. To je jedan od razloga zašto smo se toliko borili za usvajanje Rezolucije o Srebrenici, baš kao Rezolucije za genocid nad Tutsijima u Ruandi”, naglasio je Lagumdžija.
“Toliko puta smo ponovili da genocid počinjen u Srebrenici nije stvar mišljenja već historijska, a što je još važnije, pravosudna činjenica. Presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potvrđuju da je genocid počinjen protiv Bošnjaka u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici, a sudske se odluke ne mogu izbrisati iz historije čovječanstva”, istakao je.
Potom je kazao kako je jedan od načina borbe protiv revizionizma i negiranja upravo predanost očuvanju sjećanja i istine kroz komemoraciju. Neuspjeh u tome, upozorio je, omogućio bi da se negiranje i govor mržnje nekontrolisano šire, dovodeći genocid do svoje konačne forme – do ponovnog brisanja žrtava kroz djela i postupke negiranja.
“Kultura sjećanja na žrtve genocida bilo gdje na svijetu ne smije biti kultura negiranja već kultura pamćenja, kako se genocid nikada i nikome ne bi ponovio”, zaključio je Lagumdžija.
Obilježavanje dana odavanja počasti žrtvama genocida posvećeno je ulozi komemoracije i napora na obilježavanju sjećanja ne samo u odavanju počasti žrtvama i preživjelima genocida, već i kao djelotvornim mehanizmima za prevenciju budućih genocida. Fokus je bio na iskustvima Ruande i Bosne u cilju pronalaženja načina na koje komemoracija i sjećanje može služiti kao suštinska komponenta prevencije.
Inicijative komemoracije i memorijalizacije neraskidivo su povezane sa dvije obaveze koje propisuje Konvencija o genocidu, a to su prevencija i kažnjavanje zločina genocida. Promovisanjem kazivanja istine i iscjeljivanja, njegovanjem kulture mirovnog obrazovanja, društvene kohezije i poštovanja različitosti, vođenjem evidencije o prošlosti i prikupljanjem svjedočanstava žrtava i preživjelih, uspostavljanjem i održavanjem arhiva i doprinosom smanjenju slučajeva poricanja genocida i veličanje ratnih zločinaca, ovakvi napori značajno doprinose realizaciji ove dvije ključne obaveze, naveli su iz ured specijalnog savjetnika za prevenciju genocida UN-a.