Sarajevo je kao i svakog ramazana u predveče bilo umiveno tišinom koja dolazi pred akšam.
Dok su ulične lampe tek počele da se pale, a miris somuna i punih sinija domaćica osvajao prazne ulice svoju dužnost obavljao je tobdžija.
Dok svi čekaju trenutak da se omrse on ima jedan bitan zadatak, da obavijesti Sarajlije da je došlo vrijeme iftara.
Već decenijama nije propustio niti jednu noć ramazana, stajao je vjerno na svom mjestu. Njegov top, ručno izrađen, star ali očuvan, postao je simbol Sarajeva, podsjećajući na prošlost, ali i na snagu tradicije koja traje. Ove godine ponovo smo ga posjetili, iako malo stariji, i dalje je sa strpljenjem i poštovanjem, iznad svega, odrađivao svoju dužnost.
Adil Babić je prvi poslijeratni sarajevski tobdžija. Prvo je sa Žute tabije označavao kraj posta, a zatim i sa Mojmila. Govori nam uz smijeh da iako je u penziji već 20 godina planira da svoju dužnost obavlja do svoje stote godine.
Dok Sarajevo tone u noć ponovo shvatamo da ovaj grad ima dušu koja se obnavlja svakog Ramazana. Sa svakim zalaskom sunca, užurbani ritam Sarajeva usporava grad koji se priprema za miran trenutak – iftar.
Na rijeci Miljacki, koja je u tami noći zvučala kao šapat pod svjetlom uličnih lampi, povremeni valovi u njenoj površini plesali su sa svjetlom, dok je svakim danom dolazio Ramazan. Svaka kap u rijeci bila je podsjetnik na nemirnu prošlost, ali i na to da se Sarajevu, kao i svakom čovjeku, ne može oduzeti njegov mir, njegovi koraci i njegovi trenuci nade. Grad je ponovo imao dušu.
Već tradicionalno smo razgovarali sa Adilom o važnosti ramazana i tradicije, a on nam govori kako je to nekada bilo, a ko to može bolje znati od njega…