Danas, kada se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici, Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, održala je jedan od najpotresnijih govora u Memorijalnom centru u Potočarima.
Govor koji odzvanja kroz bol, sjećanje i upozorenje – svijet nije naučio ništa.
“Ja sam Munira Subašić, preživjela sam genocid. U genocidu su mi ubijena 22 člana moje uže familije. Među njima je moj muž i moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela“, započela je obraćanje, pred okupljenima iz cijelog svijeta.
“Trideset godina nosimo bol u srcima. Slušamo laži, gledamo mržnju, veličanje ratnih zločinaca. Našu djecu su ubijali jer su imali drugo ime. Zato što su bili muslimani. A svijet i Evropa – nijemo su posmatrali“, nastavila je Munira.
Podsjetila je da je nakon genocida ostalo pet i pol hiljada djece – siročadi. Djeca koja su gledala očeve kako umiru, majke kako se siluju, krv i protjerivanja.
“Neka su se djeca rađala i poslije smrti svojih očeva. Nemaju ni sliku da znaju kako im je otac izgledao. Pitaju nas: ‘Ličim li na njega? Ima li moju kosu?’ Dušmani nisu ubijali samo djecu – ubijali su i uspomene“, poručila je.
Subašić je snažno kritikovala međunarodnu zajednicu i ukazala na globalne paralele.
“Danas mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi preživjele 1995. godine. Evropa i dalje priča priče. Ako nas volite, zašto nas ne primate u NATO? Zašto nas ne primate u Evropu? Mi pripadamo tamo, ne pripadamo mraku“, naglasila je u svom obraćanju.
Govor Munire Subašić bio je i apel, i svjedočenje, i opomena. Istakla je da pravda nije došla – umjesto nje, budi se fašizam.
“21. je vijek. Umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Dokle ćemo stići – ne znam“, zaključila je na kraju uz poruku da “mrtvu djecu niko ne može vratiti te zločinci moraju biti kažnjeni: “Ako moj sin ima ime i prezime – mora ga imati i onaj koji ga je ubio.”
U Memorijalnom centru u Potočarima danas će biti ukopano još sedam žrtava genocida. Njihovi tabuti jučer su stigli u konvoju tišine.
Više od 6.000 ljudi prešlo je put “Marša mira” – rutu dugu oko 100 kilometara kroz brda i šume, podsjećajući na put smrti koji su preživjeli prošli 1995. godine.
Prema podacima, tokom jula te godine, ubijeno je najmanje 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka. Među osuđenima za genocid su Ratko Mladić i Radovan Karadžić – obojica pravosnažno osuđeni na doživotni zatvor pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.