Jedna od Majki Srebrenice Ramiza Gurdić obratila se javnosti izuzetno emotivnim govorom u kojem je opisala stravičan gubitak koji je njena porodica pretrpjela tokom genocida.
Kroz suze je poručila da njena patnja ne jenjava ni nakon više od tri decenije tuge i bola.
Stravična sudbina porodice i potraga za posmrtnim ostacima
Tokom pada Srebrenice ova hrabra majka izgubila je svoja dva sina dok je njen suprug zarobljen u zloglasnoj Kravici.
Njena sjećanja na te stravične dane i danas su izuzetno živa i bolna.
“Jednog sina su mi ubili, drugog zaklali, a muža zarobili u Kravici“, rekla je Gurdić.
Prisjećajući se svog sina Mehmedina sa neizmjernom tugom je podijelila zastrašujuću činjenicu da i dalje bezuspješno traga za jednim dijelom njegovih posmrtnih ostataka.
“Sina Mehmedina, rođenog 1977. godine, zaklali su, a ja i danas tragam za njegovom glavom. Nisam je našla. Dvaput sam ga kopala, a treći put nemam snage. On je zaklan ovdje u Potočarima. Ispred Memorijalnog centra odveli su ga u Bijelu kuću i njegove glave nikad više nisam našla. Ja kao majka uvijek kažem da sam njega rodila kao lijepu lutku, sa glavom i cijelim tijelom“, kazala je.
Zahvalnost svim posjetiocima i važna uloga medija
U svom obraćanju iskoristila je priliku da se od srca zahvali svim dobrim ljudima koji svake godine dolaze u Potočare kako bi odali počast žrtvama.
“Zahvalila bih organizatorima, učesnicima Marša mira, motoristima, biciklistima i svima koji su došli da obiđu nas majke. Mi smo to zaslužile zbog naših sinova, naših muževa, braće i svih ostalih“, rekla je Gurdić.
Ona je naglasila da za nju 11. juli nije samo jedan datum u kalendaru već surova svakodnevnica sa kojom živi već godinama.
“Uvijek kažem jeste jedanaesti juli, ali meni je jedanaesti svaki dan, svaku noć. To nikad ne prestaje niti će prestati“, poručila je.
Također je iskazala posebnu zahvalnost novinarima naglašavajući njihovu ključnu ulogu u očuvanju istine.
“Da nije medija, niko ne bi znao za nas majke koje bolujemo i tugujemo za svojim sinovima“, rekla je.
Razmišljanje o neostvarenoj budućnosti i poruka svim majkama
Kada govori o svojoj ubijenoj djeci ova neutješna majka često pomisli na to kakvi bi oni ljudi postali i čime bi se bavili da im zločinci nisu nasilno prekinuli živote.
“Moj sin možda bi danas bio doktor, možda bi bio inženjer. Nešto bi bio. Jedan je bio 1975, drugi 1977. godište, a ja sam majka od 74 godine“, kazala je.
Iako pritisnuta teretom godina i ogromnom boli Ramiza nikada nije odustala od dolaska i obilježavanja ove tragične godišnjice. Za sami kraj svog potresnog obraćanja uputila je snažnu poruku podrške svim majkama na svijetu naglasivši da majčinska bol ne poznaje nikakve nacionalne granice.
“Ja sam majka, a sve majke volim, bila ona Srpkinja, bila muslimanka, bila ciganka. Ona je majka. Ona je rodila svoje dijete kao što sam i ja rodila svoju djecu, od kojih su mi jednog ubili, a drugog zaklali. Hvala vam najljepša, od srca vam hvala i od moje duše koja boluje i tuguje za svojom djecom“, poručila je Ramiza Gurdić.