Danas je 10. maj. Prije tačno 28 godina u jednoj od, tvrde mnogi, najpresudnijih bitaka u prošlome ratu za slobodu sjeveroistočne Bosne, a možda i cijele BiH, poginuo je Senad Mehdin Hodžić, piše Oslobođenje.
Imao je 35 godina i dva završena fakulteta.
“Dok nije rat izbio, išao je u Zagreb, jer je htio postati viši policijski inspektor, stalno je nešto učio“, priča za Oslobođenje Senadova majka Hurija, kojoj godišnjice ništa ne znače.
Ona samo iščekuje noć, ne bi li je, kako kaže, dragi Bog opet počastio, i doveo joj Senada u san.
“Mi se tako sastajemo i, čini mi se, kako vrijeme prolazi, sve mi češće dolazi. Nekada, po nekoliko noći zaredom, i ja jedva čekam da zaspim. K’o da ga živog vidim. Ispričamo se o svemu, ja počnem plakati, a on mi ne da. Probudim se, jastuk sav mokar. Ružim, kobajagi, ja njega, što me nije poslušao, a on neće o tome da govorimo“, priča Hurija, koja nikako ne može zaboraviti onu torbu što je aprila ’92. godine bila spakovala za Mehdina, da ide sestri u Švajcarskoj.
Bosna je moja zemlja
“Ajša ga je zvala da dođe kod nje, on je samo odmahivao rukom. Nismo čestito ni mogli razgovarati, uvijek je negdje odlazio, krio se, jer je napustio MUP, pa su ga proganjali neki i danas viđeni ljudi kod nas“, govori Hurija, a suze ne može zaustaviti.
Senad Mehdin Hodžić je radio u MUP-u Republike Hrvatske, na morskoj obali, i kada je vidio šta se dešava, vratio se u svoju Tuzlu. Četvrtog aprila već bio je član Patriotske lige, o čemu majka nije ništa znala. Ona je i dalje pakovala njegovu torbu.
“Imao je dosta knjiga, znala sam koje je najradije čitao, pa sam mu htjela i jednu od njih staviti, da mu bude lakše u tuđini. Jednog dana je samo stao preda me, i rekao mi da on nigdje ne ide”.
“Majko, nije moja zemlja Švajcarska, Bosna je moja zemlja i ja hoću da se borim za nju, kazao je i više nije bilo priče. Poslije nekoliko dana mi je gotovo naredio da ja idem Ajši. Opirala sam se, gdje da ga ostavim samog, ko će mu kuhati, spremati, a on je rekao da će njemu biti lakše ako bude znao da sam ja na sigurnom. Otišla sam 17. aprila”, govori Hurija, i zašuti.
Da li je mislima u porodilištu kada se sestra pojavila s nekoliko beba, kao štruca poredanih na njenim rukama.
“Pitala je čija je ovo beba, ja se javih, a sestra, malo u šali, malo ozbiljno, kaže, kad on zaplače, svi počnu za njim plakati. Uvijek je bio borac i vođa, od malih nogu”, priča Hurija, koja je skoro četiri godine kucala na sva vrata u ovoj državi, pa i na ona u Predsjedništvu BiH, tražeći da se posmrtni ostaci njenog sina prenesu iz Zaseoka kod Sapne, gdje su ukopani u noći desetog maja, u harem džamije Hemlijaši, u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.
Smatrala je da ima pravo na to da joj makar mezar njenog sina bude blizu kad ga već nije uspjela živog sačuvati.
Crni labud
Petnaestak dana prije pogibije, Hodžić je preuzeo dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne.
Zajedno sa Hajrudinom Mešićem, kapetanom Hajrom, a uskoro i sa Hasetom Tirićem, organizovali su odbranu naroda sa te slobodne teritorije. Teško je iz ovoga vremena objašnjavati. Ljudi sluđeni, ne shvataju šta se dešava, ali shvataju glavno, zlo je, i još veće se sprema.
Sa svih strana stižu vijesti o tome da bivša JNA i četnici pozivaju na predaju, odvode muškarce iz sela, ubijaju, narod je u zbjegu, po šumama.
Između Kalesije i tog područja na kojem je bio Mehdin sa svojim borcima protezala se teritorija koju je neprijatelj htio osvojiti. No, prvo je morao obračunati se sa braniteljima. U prvi mah izgledalo je kao lagan zadatak. Jer, prema oružju, bio je to susret Davida i Golijata.
Nesretna okolnost je bila to što su dan prije dva branitelja poginula, dok je Hajro Mešić ranjen.
“Zbog toga su kapetan Hajro i jedna grupa boraca otišli tog 10. maja u susjedno selo na dženazu”, pričao je kasnije Hase Tirić.
U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijateljske snage, koje su već iza sebe imale na hiljade pobijenih civila, sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ulaze u Zaseok.
Sopstveni strah prvo pobijedi
“Meni su pričali mnogi kako je Mehdin poginuo. Bili su u okruženju, gađali su ih granatama, približavali su im se tenkovi, čule su se haubice. Neki su bili pripremili bombe da se ubiju, kako ne bi živi pali u ruke dušmanu. Činilo se da nemaju nikakve šanse, ali je Mehdin nekako uspio da ih rasporedi u dvije grupe. Uz to ih je i tješio, govorio im je da svaka granata ne ubija i da je najvažnije sopstveni strah pobijediti”, priča Hurija za Oslobođenje.
Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.