Mustafa Cerić, bivši resu-l-ulema objavio je na Facebook profilu otvoreno pismo predsjedniku SDA, Bakiru Izetbegoviću.
Pismo prenosimo u cjelosti.
Dragi Bakire,
Ne bih te uznemiravao jer znam pun ti je kofer savjeta i dug ti je red savjetnika, ali jučer me nazvao jedan od naših zajedničkih prijatelja, jedan naš bošnjački dobrica, koji je zabrinut za duhovno, moralno i političko stanje nacije i države.
Pravo me naružio što šutim. Kaže, tebi nije džaiz šutit. Veli, zar ne znaš za poslanikov hadis da musliman nema pravo da šuti ako čuje i vidi javnu mahanu u muslimanskoj zajednici. Tu mahanu mora otkloniti rukom, a ako ne može, onda mora pokušati jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda mora to srcem prezirati, ali to je onda najslabije stanje imana, vjere, kod muslimana.
Branio sam se da to nije više moj službeni, profesionalni zadatak. Ima prečih od mene kojima je službena dužnost da bdiju nad javnim imanskim i moralnim stanjem zajednice muslimana. No, iznenadila me njegova logika. Kaže, naprotiv ti si odgovorniji od službenih lica zato što si slobodniji da iznosiš svoj stav o javnim imanskim i moralnim pitanjima. Službena lica su ograničena, odnosno nisu skroz slobodna da govore ono što misle, nisu u stanju da dignu svoj glas protiv nekih munkera, moralno i ljudski neprihvatljivih pojava u msulimanskoj zajednici, zato što moraju da kalkulišu. A moralna jasnoća i glasnost ne trpe interesnu kalkulaciju.
Pošto ga znam kao iskrenog i tvog i mog prijatelja, koji nema dlake na jeziku, pitao sam ga a koja je to mahana o kojoj traži od mene da se oglasim. Veli, riječ je o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću! Pa nastavi, molim te, ako ga vidiš, prenesi moj iskreni selam Bakiru Izetbegoviću s porukom da se priča o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću mora zaustaviti. Ovo što se priča u medijima je nepodnošljivo, gore je od koronavirusa, zaraznije je od tuberkoloze, depresivnije je od samoće, anksioznije je od dušmana protiv naše zajednice, protiv naše nacije i našu države.
Veli, ne znam da li Bakiru savjetnici znaju ili smiju reći, ali prof. dr. Ismet Gavrankapetanović nije bilo ko u našoj zajednici, nije neko s kim se može bilo ko javno prepirati a da unaprijed ne izgubi bitku. Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović je ime ljekara, koje ljudi pamte zato što im je valjao kad im je bilo najteže i najpotrebnije. To svi ljudi dobroga srca pamte, nikad ne zaboravljaju i emotivno mu duguju ma šta neko pričao o njemu.
Dragi Bakire, naš prijatelj me posebno upozorio na činjenicu da ste ti i Ismet djeca od Mladih muslimana, rahmetli Alije Izetbegovića i Munira Gavrankapetanovića, dva svijetla imanska i moralna simbola naše muslimanske zajednice. Gotovo kroz suze mi je govorio o svojoj duševnoj patnji zbog toga što je percepcija u medijima takva da se dvije mladomuslimanske familije javno svađaju oko sitne dunjalučke koristi ili oko nerazumne ljudske sujete. Veli, teško mu pada kad vidi one koji napadaju jednoga u odbrani drugoga, kao i one koji brane jednoga u napadu na drugoga. Kaže, ne može ni zamisliti kako bi se osjećali rahmetli Alija i Munir da vide kako se njihova djeca, nakon svega što su oni i naš narod u cjeli preživjeli, javno optužuju pred svijetom, tražeći zaštitu i od onih koji bi opet, ako bi im došlo ruke, njih progonili.
To nije samo depresivno, već je i porazno za našu naciju i državu. Veli, Bakiru se to mora reći jasno i glasno. Bakir mora shvatiti da percepcija ne prizna logiku jer se logika predaje pred percepcijom, koja se u javnosti pravi tako da napad na prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, opravdan ili neopravdan, pravi veliku štetu ne samo porodicama Izetbegović i Gavrankapetanović, već i cijelom bošnjačkom/bosanskom korpusu.
Dragi Bakire, mogao sam kao velika većina u našem narodu ostati indiferentan prema odnosu dvije maladomuslimanske obitelji u Bošnjaka, ali nisam ne mojom voljom, već pristiskom našeg zajedničkog prijatelja, koji zbog toga ima noćnu moru.
Možeš vjerovati u ovu moju priču, a i ne moraš, ali ne možeš zanemariti činjenicu da je naš narod zabrinut zbog toga i da ima duševni bol od kojeg ne zna kako da se lijeći dok stoji pred tvojim zidom šutnje i čeka da ti progovoriš na način da se ova priča završi jer ljudi vjeruju da ti imaš veliko srce čak i za one koji su tebe i tvoju familiju do kosti vrijeđali, ali za prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića još uvijek nemaš ključ da ti se srce otvori.
Uvjeren sam da i za ta vrata tvoga srca postoji ključ. Potrebno je samo malo iskrenog imanskog i moralnog napora da se ključ uzme, da se vrata otvore, da se lica suoče i da se govor otpočne.
Rahmetli Alija i Munir imat će opet u Džennetu smiraj!
Neka im je vječni rahmet, a nama svima neka je dunjalučki sabur i selamet! Amin!
Uz srdačan selam, primi izraze mojeg osobitog poštovanja!