Nedaleko od grada Ilijaša, u dubokoj šumi i na strmom, uskom izdanku brda Huma smjestio se jedan od nekada najvećih srednjovjekovnih gradova u Bosni i Hercegovini, Stari grad Dubrovnik.
O srednjovjekovnom gradu Dubrovniku u Ilijašu vrlo je malo podataka čak i u historijskim knjigama. Prema istraživaču koji se ovom tematikom bavio prije 80. godina, Đoko Mazalić, ova nekropola spada u jedan od najljepših spomenika Bosne i Hercegovine iz srednjeg vijeka.
U 13. vijeku područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo je staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći, u kojoj je Dubrovnik, zajedno s podgrađem, bio glavni politički centar ove župe.
Iako ne postoje precizni podaci o nastanku grada, pretpostavlja se da je sagrađen u 13. vijeku jer se prvi put spominje u dubrovačkom arhivu, 11.jula 1404. godine.
Grad je sagrađen na strmom, uskom i krševitom izdanku brda Huma, iznad Sastavaka, odnosno ušća potoka Zenika u rijeku Misoču. Sastojao se od dugog gornjeg i donjeg dijela. U gornjem dijelu nalazile su se četiri kule i dvor. Po okolnim brdima bile su raspoređene kule koje su štitile prilaz gradu, a pretpostavlja se da se na jedinoj tački koja je omogućavala pristup gradu kojim se dolazilo kaldrmisanim putem, nalazio i drveni most na podizanje, dok su se na sve tri ostale strane nalazile neprohodne litice.
Grad se nalazi u zabačenom kraju, poprilično siromašnom i bezvodnom, u kojem su se nekada naseljavali feudalci. O odbrani Starog grada Dubrovnika se do dan danas prepričavaju brojne legende, a među njima i ona o kraljici koja je sakrila dvije bačve zlata u njivi koja se zove Pozlaćenica, a zatim je pobjegla pred Osmanlijama.
Također se pretpostavlja da je grad pao pod Osmanlijsku vlast 1463. godine, te da je tada imao posadu sa dizdarom, a da je u gradu sagrađena džamija koja je s vremenom postala ruševina.
Nakon dugo vremena, 2015. godine vršena su arheološka istraživanja tokom kojih je pronađen skelet sa plaštom napravljen od teške svile protkane zlatnim i srebrenim nitima. Pretpostavlja se da je pripadao Mirku Radojeviću, ocu Velikog bosanskog kneza Batića, koji je bio knez bosanskog kralja Tvrtka I, kao i ostala značajna otkrića.
Ljudi pričaju da je i Dubrovnik, kao i Bobovac, pao varkom.
”Navali neki paša na grad, ali džaba, i pet je paša sultan iz Stambula promijenio, dok je grad pridobio. Dugo je tukao grad strijelama i topovima i pobio sve vojnike po planinama, ali grada nije posvojio. Nu belaja, nađe se jedna baba pa veli paši: grad ti bio da bio, osvojiti nećeš, dok mu izvor vodu ne zatvoriš. Paša joj obeća kesu dukata, a ona njemu veli: tri dana svog konja hrani i timari, a vode mu nedaj, a onda ga pusti, nek sam traži vodu. Tako i bi. Paša konja hranio i timario, ali već treći dan konj ne može jesti, jer se pusto žito u njemu upalilo i on ga pusti, a konj trkom na Čemersku planinu pa nađe vrelo i čunkove. Paša potrga čunkove, a kad u gradu ponesta vode, onda kraljica predade grad, ama da ona ode slobodna i njeni podanici da ne izginu”.
S obzirom da je cijelo područje i pristup gradu iznimno zapušten, lakši pristup gradu je iz sela Kopošić, dok je drugi pristup moguć lošim makadamom pored rijeke Misoče.
Grad je od Ilijaša udaljen nešto više od deset kilometara.