Na današnji dan prije 78 godina počela je jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu i najkrvavijih u ljudskoj historiji, bitka za Staljingrad.
Staljingrad je ujedno bio i krajnja tačka prodora njemačkog Wehrmachta u dubinu teritorija Sovjetskog Saveza.
Kada je odlučio pokoriti Staljingrad, Adolf Hitler nije mogao ni sanjati da će ta bitka biti jedan od ključnih razloga zbog kojeg će izgubiti rat i da većina njegove vojske više nikada neće kročiti na tlo Njemačke.
Njemački napad na današnji Volgograd kretao se u tri smjera. Jedan dio vojske za cilj je imao Lenjingrad na sjeveru koji će u okruženju biti gotovo 900 dana. Glavni cilj njemačkih snaga bila je, jasno, Moskva u sredini. Na jugu je djelovala njemačka Šesta armija pod zapovjedništvom Friedricha Paulusa. Munjeviti njemački rat, takozvani Blitzkrieg, kojim je Hitler godinu dana ranije pokorio cijelu zapadnu Europu, korišten je i u Rusiji.
Obzirom da su Njemačka i Rusija 1939. imale Sporazum o nenapadanju, ovaj Hitlerov potez je iznenadio Staljina.
Osim što je imao simbolično značenje (jer je nosio Staljinovo ime), Staljingrad je imao i strateški značaj. Smješten na rijeci Volgi, Staljingrad se nalazio na putu prema naftom bogatom Kavkazu. Osvajanje tog grada oslobodilo bi put njemačkim snagama dalje na istok, čime bi SSSR-u bio zadan novi veliki, možda i smrtonosni udarac. S druge strane, nafta je i Njemačkoj bila itekako potrebna jer je bilo sve jasnije da će se rat odužiti pa je osvajanje Staljingrada i Kavkaza postalo važnije i od same Moskve.
U ovoj bici sudjelovalo više od dva miliona vojnika, a na kraju je izbrojen gotovo isti broj ubijenih, ranjenih ili zarobljenih vojnika i civila. Ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno 400 hiljada Nijemaca, 200 hiljada Rumuna, 130 hiljada Talijana i 120 hiljada Mađara. S druge je strane poginulo 478 hiljada Rusa, a ranjeno ih je još 650 hiljada.
Za Sovjete, pobjeda kod Staljingrada značila je početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad nacističkom Njemačkom.