Slušala je zvona sa glavne katedrale, dok je zaključala vrata kancelarije. Na ramenu lijepa ženska torba – smeđa, ista kao i boja visokih ravnih čizama. U desnoj ruci laptop pun nedovršenih tekstova, koje treba lektorisati pa ponovo pročitati. Otključala je auto, “prekri” je ledeni vazduh. Vilica se počela tresti. Prvo je uključila radio pa grijanje.
” Bila je zima sa puno snijega, ček’o sam za Travnik vezu, stresla je snijeg sa svoje kose, čekajući voz za Brezu…” Zdravko je uvijek znao kad treba da dođe.
Padat će noćas, mislila je vozeći pustim sarajevskim ulicama. Svi su se sakrili u svoje domove pa večeras je Badnjak. Mrzila je što će ući u prazan i hladan stan. Napraviće još jedan krug kroz Titovu…
Do samo prije mjesec dana u njemu ju je dočekivala majka, mama njenog tate. Živjele su skupa. Tako im je odgovaralo. Subotom bi uvijek dolazili mlađi rođaci, njena mama, tata. Ručali bi zajedno i sve je mirisalo na ljubav.
Jedno večer je majka probudi kako bi joj izmjerila temperaturu. Nije se osjećala dobro. Toplomjer je pokazao blago povišenu temperaturu. Majka je malo kašljala. “Sine, da nije Covid?”, pitala je uplašeno.
Pomislila je na isto, ali joj je rekla da će sutra ići da se testira, da će uzeti slobodno i da će vidjeti. Dala joj je Brufen u prahu i napravila limunadu. Nije joj dala da legne pored nje i stavila je masku.
“Bježi tamo u sobu, neću da se ti zaraziš.” Bio je Covid – 19.
“Šta da joj dam? Vitamin C i Paracetamol mi ne zvuče obećavajuće?!”, obraćala se dežurnom ljekaru.
“Biće to dobro. Vi… ni Vi ne izlazite nigdje.”
Vratile su se kući. Kupila joj je dosta voća i sve ono što već ide… Ona je bila sve slabijom. Par puta je zvala dežurne ljekare, rekli su joj samo da obara temperaturu, koje za Boga miloga nije ni bilo!
Majka je počela da gubi apetit. Pritisak joj je bio stalno nizak. Vidno je bila loše. Stalno se navečer budila kako bi je provjeravala.
I jednog novembra… u zoru, majka je umrla. Mirno, u snu. Molila je Boga da nije imala košmare. Nije znala šta da misli. Miješao joj se osjećaj bijesa sa tugom, ogorčenošću, bespomoćnošću. Bio je kasni novembar kada je majka sahranjena u krugu najbližih ljudi.
Iz misli je trgnu trubljenje auta iza njenog na semaforu.
“Idi do đavola!”
Ušla je polako u stan. Sklupčala se u dnevnom boravku ispod male plišane deke. Lampa je samo gorjela. Otkinuše se dvije, tri suze i padoše na majkin jastuk…
“Samo da sve ovo prođe više…samo da prođe.”, pomisli.