Prvi put za startup-e sam čula u prvom semestru, prve godine, na drugom predavanju iz predmeta poduzetništvo.
To mi je bilo mnogo dalek pojam, a ideja o tome da imam vlastiti startup sa 23 godine nije postojala ni u nekim najdaljim djelićima mog mozga. Smijali smo se kada je profesor rekao: ”Znate šta, najteže je zaraditi prvi milion”.
Čitali smo o poslovnim poduhvatima mladih ljudi iz knjige prof. Baringera. ”Mogu oni… Šta mi možemo ovdje…?”, je, uglavnom, bilo mišljenje sviju brucoša.
Ispiti, mjeseci, godine su odmicale, nije mi se javljalo to ”mogla bih nešto ja”…
Pred sami kraj studija, tri mjeseca pred odbranu diplomskog rada, dobijam mogućnost odrade pripravničkog sa nekom sitnom naknadom, što je meni kao studentu bilo izvrsno. Nije mi bila toliko bitna naknada, koliko to da se susretnem sa onim što sam studirala.
Ugovor o stručnom osposobljavanju ističe, ja sam za tu godinu samo noktom malog prsta menadžment, vlastiti birani smjer, dotakla. Ali, i to je bilo u redu. U tim godinama pokušavate da uzmete sve što vam se daje.
U istoj toj firmi potpisujem Ugovor, već, o radu. Moja naknada se povećava za 180,00 KM. Da, plaćana sam 480,00 KM. Da se ne lažemo, plaćati stanarinu, račune, neke, eto, osnovne stvari i potrebe, koje ima osoba sa 23 godine… Aha, ali u guzici.
Na jednom event-u, koji je organizovala firma u kojoj sam radila, upoznajem magistra IT-a, sasvim slučajno. Razmijenili smo kontakt. Tri godine je stariji od mene. Pričao mi je o svoja dva startup-a koja vodi. Vidjela sam da radi mnogo, zaista mnogo, rizikuje, ostaje budan do kasno i slično.
Jedne prilike me pitao šta bih ja voljela, zaista, da radim, očito, osjetivši moje nezadovoljstvo. Odmah sam rekla da bih voljela da se pišem projekte, da se bavim projektnim menadžmentom, ali i da se bojim rizikovati. Pitao me: ”Rizikovati šta… Platu od 480,00KM? Pa tvoji potrošeni samo živci tokom spremanja ispita ne vrijede toliko”. Tu se nekako i završila naša komunikacija, vezana za tu temu.
Opasno sam nesvjesno počela googlati o projektnom menadžmentu, počela sam čitati fakultetsku literaturu, ponovo, pregledati mail prepiske sa asistenticom, dok smo radili kao studenti na jednom projektu, kao pristupnom radu, čitati njene upute šta da korigujem.
Imam oko sebe divne stručne ljude, koji su htjeli pomoći.
To je bila žestoka borba sa samom sobom. Štedjela sam posljednju platu, od roditelja sam uzela novac da platim mjesečne troškove. Boy IT je tada već bio na putu u nekoj zemlji, nisam mogla u tom momentu da ponovo čujem njegov glas i to ”možeš to”. Trebalo mi je, jer u tom momentu nisam vjerovala sama u sebe. Moj sadašnji i tadašnji kolega i drug je isto znao za moje nemire, ali, prosto, pustio me da ojačam i da se sama izborim s tim. Izgleda kao lak proces. Nije. Ni najmanje nije!
Jedno veče dok sam ležala u svom stanu, na 7. spratu tadašnje Merkur zgrade, pogledala sam u svoj zid na kome je bila uokvirena slika na natpisom ”If you never try, you’ll never know”.
Sutradan sam pokrenula proces registracije Project Solutiona-a. Odlučila sam.
Na poslu ništa nisam govorila, jer je to trebala da bude dopunska djelatnost. Postala sam i manje aktivna. Prosto, moj fokus je otišao na moje snove, nije htio da se zadrži na tuđima.
Proces registracije se bližio kraju, pošto ja nisam mogla da idem s posla, bilo je potrebno da ovlastim posrednika, koji će izvršiti taj administrativni dio. Čovjek je radio na tome brzinom svjetlosti i samo mi je jedan dan na mail došlo Rješenje o registraciji. ”Project Solution”, vl. Deliomerović Amra.
Tu smo, dakle… Moje… Dijete… U pelenama. Huuh. Šta ću sad s njim?
Razrade bilo kakvog biznis plana, ispitivanje tržišta, ničega nije bilo.
Moj tadašnji poslodavac se nikako nije slagao sa tom vrstom dopunske djelatnosti. U momentu izgovaranja njegovih riječi na sastanku uopšte ga ništa nisam čula, samo mi je lebdjela rečenica sa slike iz moje sobe: ”If you never try, you’ll never know”. Čula sam tu i tamo riječi ”ona to hoće jer je vidjela da i drugi ovdje imaju nešto svoje sporedno…”. Ruku na srce, to sporedno nije bilo ni blizu onog profesorovog ”najteže je zaraditi prvi milion”.
Ugovor o saradnji je raskinut. ”Samo teraj ti po svome” mi je pjevalo u autu na putu do stana sa kutijom na suvozačevom mjestu, punom mojih rokovnika i nekih stvari, koje su bile za mojim radnim stolom. Plakala sam, da. Bojala sam se.
Preseljenje. Novac sa kartice od posljednje plate skinut i uplaćen čovjeku za izvršene usluge registracije. Pola računa uplaćeno za fiskalnu kasu, ostala polovica ostala neplaćena.
Logo mi dizajnirao drug. ”Platit ćeš kad bude sve okej”. Nisam ga uopšte peglala. Rekla sam kakav god bude ispravljat ćemo.
Nismo ga imali potrebe ispravljati. Bilo je ljubavi u njemu. Zapao je za oko mnogima. Zagolicao je trud mnoge i zato što je sve pokrenutu iz ljubavi, ne iz potrebe. Ruku na srce, mogla sam ba ja kod oca raditi. Ali to bi se kosilo sa mojom ličnošću i Amrom unutar mene. Prosto nisam to ja. Počelo je uređenje kancelarije, namještaj, računi stižu…
Logo sam tek onako to večer objavila na svom Facebook profilu. Kroz par dana sam već počela raditi na dva, tad za mene, ogromna projekta. Osjećala sam neopisivu sreću i strah. Moji klijenti su mene ohrabrivali, umjesto da ja njih ohrabrujem.
To se ne zaboravlja. Oni su mi sada prijatelji i poslovni saradnici. Oni su me naučili da cijenim sve startup-ove i mlade ljude, koji mi se, već sad i obraćaju. Da ohrabrujem, jer… niste svjesni koliko to znači.
Projekti su prošli kod komisije. Ostalo se samo počelo nizati i niže… Ja sam sve zadovoljnija i zahvalnija i sve više… i sve više pristupam svemu sa još više ljubavi.
Otvoren je i posljednji račun i napisano ”plaćeno”. Davno još…
A neki dan me Miran iz Mostara zove, inače poslovni partner, da me pozdravi i pita kako sam i ”hoćemo li raditi”.
Biti čovjek u poslu je jedna od ključnih stvari. BITI ČOVJEK.