“Za koga da glasam kad su stalno isti na vlasti?!”, rečenica koju nebrojeno puta čujemo, naročito u predizbornom period ili u vrijeme izbora. Istina, iz godine u godinu, sve manje građana/ki ove naše već dobrano učmale države, izlazi na izbore, vodeći se rečenicom s početka teksta, a oni i koji to čine, smatra se da odveć imaju neki dobar razlog – “uhljebljeni su”, kazali bi svi bolji poznavatelji političkih prilika bosanskohercegovačkog društva, odnosno, otprilike 95% građana. Jer, većina građana Bosne i Hercegovine, po nekoliko puta dnevno, od dnevnog boravka, terase u ljetnim mjesecima i/ili haustora, ukoliko živi u zgradama, do ispijanja kafe u nekom lokalnom kafiću, bistri dnevnu politiku i analizira njezine glavne tokove, a ipak, tu jednu nedjelju u dvije godine ne iskoristi za istinski građanski angažman – izbor onoga/one koji/a će ga/ju predstavljati naredne četiri godine na nekom od četiri nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, tri u Entitetu Republika Srpska i/ili samo jednim – jedinim u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine.
Čudno je, složit ćete se, da o politici slušamo konstantno i da su, ako malo bolje pogledamo zbilja jedni – isti uvijek u nekoj političkoj igri, a još čudnije kako ništa ne poduzimamo da možda ne gledamo te iste više na malom ekranu i/ili na naslovnicama dnevnih novina. Svjesni smo jedino da postoji određena realnost, paralelna s našom realnošću koju nazivamo političarima, pa se stoga i u tom segmentu dijelimo na “mi”, koji smo nemoćni, i “oni”, koji su “svemoćni”. Jasno nam je da je oligarhija (vladavina nekolicine u njihovu sopstvenu korist op.a) uveliko uzela maha u Bosni i Hercegovini i svim njenim administrativnim jedinicama, ali nam očito nije jasno da smo mi za to odgovorni našim političkim neučešćem, našim pristankom i etikom neodgovornosti koju baštinimo. Htjeli bismo mijenjati društvo i sistem, ali vođeni filozofijom sadržanom u frazama poput: “Ne talasaj!”, “Sve ima gore od goreg.” i, onom najčuvenijom “Dobro je, samo nek’ ne puca!” stagniramo. I, doista, ovdje svako uzima šta i koliko mu treba, ali, niko ne daje, jer, pobogu “država treba da – da, da obezbijedi”, a ti “neka, nemoj, ne talasaj”. Bit će bolje.
Htjeli bismo mi svašta, ali, uglavnom, samo “nek’ smo živi i zdravi”. Više nismo sigurni ni želimo li da komšiji crkne krava, jer, krave više nisu u modi, nema ih ko pomusti, a i komšija se obreo gore, negdje oko Hamburga – kao njegovatelj u nekoj klinici. Na izrazito feudalnom mentalitetu hoćemo graditi kapitalistički sistem s primjesama socijalističkog samoupravljanja, tako da oni koji rade, mogu da rade šta i kako hoće, jer, takav je sistem, takva je politika – takvi smo mi, ustvari.
Svjesni smo nužnosti promjena, ali nesvjesni sopstvenih mogućnosti da promjene učinimo mogućima, pristajemo na postojeće sisteme vrijednosti, i štoviše, u njima sudjelujemo, prikupljajući sms porukama sredstva za liječenje oboljelih i humanitarnim pozivima hraneći gladne, bez jasnog rezona da je lijepo biti dobar, ali da je ljepše živjeti u društvu gdje je dobrota izražena kroz jedan jedini osmijeh, a ne benevolentnost o kojoj ovisi nečiji život. Nesvjesni da će postojeće stanje potrajati sve dotle dok budemo olako, isuviše banalno shvatali to što u dvije godine jednom nismo u stanju odvojiti petnaest minuta svog vremena i možda čak ne glasati – a opet i na taj način glasati za promjene. Jer, takva etika građanske neodgovornosti, može nas samo odvesti u dva smjera: ili u Stockholmski sindrom, ili u Njemačku, a u Bosni i Hercegovini okončati ovu dvodecenijsku agoniju kvazidemokratskog puta i nade u bolje sutra, satkane u glavama ljudi dok sjede na nekom prigodnom mjestu ispijajući poslijepodnevnu kafu, pod parolom: “svi su oni isti (političari)”.