Gdje si bio ti, kad je bilo najteže? Rečenica je koju u različitim varijacijama čujemo mnogo puta, gotovo svakodnevno. Čak se i naizgled bezazleni, nepolitički razgovor u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini svede na priču o ratu od 1992. do 1995. godine i gdje je ko bio u tom periodu. Ipak, ne bi to bilo tako tragično, da od rata nije prošao četvrt stoljeća i da osobe koje danas imaju potrebu i hoće graditi bolje sutra u Bosni i Hercegovini tada možda nisu bile ni rođene i/ili su bile samo djeca.
Ovo pitanje i u njemu skrivena konstatacija, postavljeno u određenom kontekstu, doslovce znači ništa drugo do poruku svima onima koji, eto nisu bili na nekoj, društveno poželjnoj i prihvaćenoj strani, da nemaju šta tražiti u tom kontekstu ili u ovom društvu. Jer, zaboga, oni nisu oni koji su bili na određenom mjestu, u vihoru rata, od ‘92. do ‘95. Pa čak i oni, koji možda i jesu bili na datom mjestu u datim vremenima, ukoliko ne zadovoljavaju načela partikularne podobnosti, mogu biti pitani navedeno pitanje, ili, još gore – mogu biti ne pitani ništa. Kod nas istina, kao i priča o jednoj istoj stvari ima više, pa zato svako kreira i priča svoju, onako kako mu odgovara u datom momentu.
Gdje je bio ko u najtežim vremenima bosanskohercegovačke povijesti, temeljna je referenca raspodjele budžetskih resursa, političkih resora i društvenih dobara, te uopće modus djelovanja u vladajućim partijama, koje na oreolu rata, tragedije i žrtve grade svoje političke programe, svjesni da je najveći broj onih koji će za njih glasati upravo oni koji su bili na datom mjestu, u datim vremenima od 1992. – 1995., negdje.
Političke partije i ljudi koji se okupljaju oko istih nesvjesni su da svaka tragedija, žrtva ili rat, ako se o njemu puno govori gubi taj prvotni oreol tragedije, postajući puka trivijalnost. Ipak, te iste partije i ti isti ljudi su savršeno svjesni benefita podobnosti i pripadnosti tim istim partijama, te prkoseći čak i godinama, ostaju i opstaju kao glavni arbitri unutar struja svojih političkih partija, a što se, opet, prenosi i na cjelokupan društveni kontekst, jer, svidjelo se to nama ili ne, partije su te koje kroje sudbinu ove države, a partokracija temeljni oblik vlasti.
Iako je od rata prošlo 25 godina, te stasale generacije mladih ljudi, ipak se pitanje iz naslova konstantno postavlja i na njega se upućuje u kontekstu delegiranja i raspodjele dužnosti, poslova i/ili dobara, što u konačnici rezultira emigracijama naročito mlađeg stanovništva, političkim neučešćem, te ukupnom slikom društva sažetoj u onoj narodnoj: “Nekom rat, nekom brat.” Sve pod izlikom rada za neko bolje sutra.