Razbijena glava i kopče na glavi kao simbol prolaska kroz sarajevski tunel spasa

Prije 30. jula 1993. godine, za vrijeme agresije na BiH i najgore opsade u modernoj historiji, jedini način za nekoga da napusti Sarajevo bilo je trčanje preko piste aerodroma na Butmiru.

Mnoge Sarajlije ovo su nazivali “trčanje na 450 metara s preponama”, jer su se na pisti nalazile razne prepreke koje su postavili pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u obliku žice, pokretnih blokada, iskopanih rovova. U ovim pretrčavanjima mnogi su poginuli ili su bivali teško ranjeni.

Potpuna blokada Sarajeva, te nedostatak svih sredstava potrebnih za život bili su najvažniji razlozi za razmatranje mnogih ideja kako da se poveže glavni bh. grad sa ostatkom slobodne teritorije BiH.

U tako bezizlaznoj situaciji rodila se ideja o izgradnji tunela, koji bi grad spojio sa prigradskim naseljem Butmir, slobodnom teritorijom u podnožju planine Igman. Radovi na kopanju tunela započeli su krajem januara 1993. godine.

Vojska RS-a je u međuvremenu saznala za radove na tunelu, pa su ovaj lokalitet konstantno granatirali i napadali kako bi spriječili njegovo prokopavanje.

Uprkos svemu, 30. jula 1993. godine u 23:10 sati dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma.

Njegova važnost, nije bila samo zbog dopremanja neophodnih potrepština u grad, već je imala i izuzetan strateški značaj za odbranu BiH jer je služio i za prolaz državnih i vojnih dužnosnika, odnosno njihove odlaske na brojne mirovne pregovore. Također, kroz njega je u Sarajevo unesena dovoljna količina naoružanja i municije da se grad odbrani.

Iako je sagrađen za potrebe vojske, on je značio puno običnom građaninu i građankama opsjednutog grada. Od trenutka kada je otvoren, pale su astronomske cijene hrane u gradu. U živopisni tunel, bez obzira o kome se radi, ulazilo se pognute glave i tako se, korak po korak, išlo naprijed. Nekad se činio dug kao vječnost. Svaki pokušaj da se ispravite pratio bi snažan udarac glavom od konstrukciju tunela. Razbijena glava i kopče na glavi značili su da je osoba nedavno prošla kroz tunel.

Osjećaj klaustrofobije, gužva, blato, voda do koljena, vlaga, žmirkava, slaba rasvjeta, voda koja curi sa svih strana, nedostatak zraka – to je samo dijelić atmosfere sarajevskog tunela koji su Sarajlije smatrale najvažnijim objektom u tom vremenu.

Neki duhoviti Sarajlija, ili Sarajka, na jednom zidu, stotinjak metara poslije izlaza iz tunela s Butmirske strane, plavim flomasterom ispisao je putokaz: “Pariz – 3.765 km”. Prolazak ispod sarajevskog aerodroma izgledao je kao da ste tek sletili na planetu Zemlju. Dolaskom na izlaz tunela napokon ste bili povezani sa cijelim svijetom. Ipak, izlaz iz tunela nije značio kraj opasnosti. Ulaz i izlaz iz tunela bili su česta meta nasumičnog neprijateljskog granatiranja, što je za rezultat imalo gubitak mnogih života.

Informacije su se zahvaljujući tunelu brzinom metaka kretale s kraja na kraj grada. I tačne i netačne.

Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstanak.

Porodica Kolar iz čije porodične kuće je bio ulaz u tunel samoinicijativno je odlučila sačuvati uspomenu na tunel koji je dijelom i bio dio njihovog života.