“Život je kratak za Sarajevo”, kaže poznati bh. književnik Abdulah Sidran. Malo koji grad u regionu se može pohvaliti onim što ima Sarajevo. To nisu impozantne građevine niti impresivne saobraćajnice. Sarajevo ima dušu.
Duša jednog grada je, naravno, nešto što nije materijalno niti opipljivo. To su ispjevane pjesme, napisane knjige i prepričane legende, a čime su grad Sarajevo i naša zemlja izuzetno bogati.O sarajevskim legendama još svjedoče samo nijemi nišani, zaboravljena turbeta i poneki natpis na staroturskom jeziku. Jednu od najtragičnijih i ujedno najopjevanijih legendi Sarajeva zasigurno predstavlja ona o braći Morićima.
Porodica Morić, po kojoj han Gazi Husrev-begovog vakufa na Baščaršiji nosi ime, spada u red najstarijih i najopjevanijih sarajevskih porodica. Ono što je porodicu Morić svrstalo u društvo Alije Đerzeleza i ostalih sarajevskih legendi jeste tragičan događaj iz 1757. godine.
Legenda govori o dvojici braće, Mehmedu i Ibrahimu Moriću, koji su pogubljeni zbog učešća u oružanim sukobima i pobuni protiv aktuelne vlasti za vrijeme višegodišnje anarhije u Sarajevu tokom 18. stoljeća.
Prezime Morić prvi put se spominje u fermanu koji potječe iz 1722. godine, a kojim se daje dozvola Mustafa-agi Moriću za gradnju mlina na Miljacki pokraj Careve ćuprije. Prema različitim izvorima, Mustafa-aga, koji je u osmanskoj vojsci služio kao janjičar, bio je oženjen Aminom s kojom je imao tri sina, Mehmeda, Ibrahima i Aliju, te kćerku Atiju.
Legenda kazuje da je Aminu, majku Mehmeda i Ibrahima, jednog dana posjetio njen brat koji je bio paša. Tom prilikom je na vrat Mehmeda i Ibrahima stavio gajtan, a Aliji udario šamar.
Kad ga je Amina upitala šta radi, on nije odgovorio, već joj je s Toplika donio vode. Amini je to protumačeno kako će joj dva sina biti udavljena, a Alija mlad umrijeti, te da će ona piti vodu kako bi se izborila s tugom. Zanimljivo je da je za nekoliko godina Alija umro kao mladić, a Ibrahim i Mehmed su udavljeni u sarajevskoj tvrđavi, te je crno proročanstvo na taj način ostvareno.
Tragični put Ibrahima i Mehmeda Morića počinje 1747. godine kad su u Bosni zavladali nemiri i otvorena pobuna stanovništva protiv turske vlasti. Nemiri su trajali punih deset godina, a, prema poznatom historičaru Mula Mustafi Bašeskiji, nemire su skrivile paše koje su počele ugnjetavati siromašni sloj stanovništva.
On navodi sljedeće: “U tom vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovjednik, ni kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod od pašinskih nasilja i da ne daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca.”
Kako su nemiri odmicali, počeli su sukobi i između pobunjenih grupa u Sarajevu, a sukobi su odnijeli oko 150 života. Najveće borbe odvijale su se između zavađenih porodica Morić i Halilbašić.
Braća Ibrahim i Mustafa Morić, koji su se do tada bavili trgovinom, direktno učestvuju u sukobima i za kratko vrijeme postaju sinonim za anarhiju i pobunu u Sarajevu. Nakon nekog vremena sarajevski trgovci odlučuju stati u kraj anarhiji, te uz saradnju s gradskim vlastima hvataju jednog od vođa pobune – Sari Murata koji biva pogubljen.
Za osvetu, pristalice Sari Murata u konaku ubijaju šest uglednih sarajevskih trgovaca. Taj zločin je dodatno motivirao Sarajlije da se obračunaju s anarhistima, te su sutradan uhvaćena i u tvrđavu zatvorena 23 učesnika u zločinu.
Legenda također govori da je tog dana u Sarajevu pao veliki snijeg koji ih je spriječio da pobjegnu. Među uhvaćenim anarhistima našli su se i braća Ibrahim i Mehmed Morić.
Prema usmenom predanju, braća Morići su uhvaćeni u Bakr-babinoj džamiji na At Mejdanu, za vrijeme ikindija-namaza, a zatim vezani u lance provedeni Baščaršijom i Saračima do sarajevske tvrđave.
Saznavši za to, majka Amina je bezuspješno molila sarajevskog pašu da joj oslobodi oba ili barem jednog sina. Nakon što su izvedeni pred kadiju, Morići su zadavljeni, a njihova pogibija je oglašena topovskim pucnjima koji su tako postali glasnik tragedije u Sarajevu. Dan prije pogibije, braća Morići su uvakufili svoj mlin na Miljacki i odredili da se od tih prihoda godišnje šalje 50 groša siromašnima Mekke i Medine.
Iako narodne pjesme kažu drukčije, Amina je, prema predanju, preživjela pogibiju sinova i živjela dugo poslije toga. Predanje kaže i to da se Amina nakon pogibije sinova sedam dana zatvorila u sobu bez jela i pića. Nadživjela ih je za punih sedamnaest godina, željela je umrijeti za njima, bez jela i pića, a prema baladi, izašla je osmi dan i rekla: “Priteže glad – jad.”
Amina je umrla 1773. godine, a iza nje su ostali kćerka Atija i unuk Mustafa.
Prema Hamdiji Kreševljakoviću, koji je autor jednog od najopsežnijih radova o temi legende o Morićima, porodična kuća Morića se nalazila u Vekil-Harč mahali na Alifakovcu. Prema istom izvoru, Aminin unuk Mustafa Morić učestvovao je kao janjičar osmanske vojske u Dubičkom ratu, a poznat je i kao zakupnik hana Gazi Husrev-begovog vakufa na Baščaršiji po kojem je i danas poznat kao “Morića han”.
Braća Ibrahim i Mehmed Morić ukopani su u avliji Hadžijske džamije na Alifakovcu pored svog oca Mustafe. Na zidu dvorišta Hadžijske džamije još se nalazi natpis koji čuva sjećanje na tragičnu smrt braće Morića:
“Braći Morićima, hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar, te obojicu usmrtio začas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost.
S jednim uzdahom napisa se datum. Njima bi vječita pogibija 1170.”