Godine 1922. na Univerzitetu u Torontu, naučnici su otišli u bolničko odjeljenje s djecom koja su bila u komi i umirala od dijabetičke keto-acidoze.
Sada zamislite sobu punu roditelja koji sjede kraj kreveta i čekaju neizbježnu smrt svog djeteta. Naučnici su išli od kreveta do kreveta i ubrizgavali djeci novi prečišćeni ekstrakt – insulin.
Kada su posljednjem djetetu ubrizgali insulin, prvo dijete kojem su ubrizgali se probudilo iz kome.
Jedno po jedno, sva djeca su se probudila iz dijabetske kome. Soba smrti i mraka postala je mjesto radosti i nade.
Zahvaljujući doktorima Fredericku Bantingu i Charles Bestu, koji su zbog svog otkrića insulina naredne godine dobili Nobelove nagrade u oblasti fiziologije i medicine.
O insulinu
Insulin je hormon koji luči žlijezda gušterača (pancreas), a služi za regulaciju šećera u krvi, te metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. On je transporter koji omogućava glukozi da iz krvi prodre u tjelesne stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo.
1869. godine student medicine Paul Langerhans je u Berlinu proučavao strukturu gušterače pod mikroskopom i tada je identificirao neko tkivo razasuto po cijeloj gušterači koje do tada još nije bilo primijećeno. Funkcija „male hrpe stanica“ kasnije nazvane po njemu Langerhansovi otočići, još nisu bili poznati. Edouard Laguesse je predložio da bi oni mogli proizvoditi neki sekret koji ima ulogu u probavi.
1920. godine kanadski hirurg Frederick Banting je proučavao radove Minkowskog i došao do zaključka da bi sekret koji stvara gušterača mogao biti ključ liječenja šećerne bolesti. Pretpostavlja da ako bi se podvezale krvne žile gušterače, uspješno bi se izolirao sekret Langerhansovih otoka koji bi se mogao koristiti za liječenje šećerne bolesti.