Linija 103, vrijeme tropsko. Trolejbusi su nam stigli iz Njemačke ili Švicarske, ne sjećam se. Neki ga zovu “gasna komora“ želeći tim riječima dočarati ambijent, tj. manjak vazduha jer prozori nisu ni od kakve pomoći. Svi znamo ili bi barem trebali znati šta je gasna komora, tko i gdje ju je koristio pa je malo neumjesno dočaravati abijent tim riječima. Ako se ima na umu da su trolejbusi, recimo, iz Njemačke svašta ludoj glavi može biti na pameti.
Posmatram oko sebe tražeći nekog poznatog, barem tako izgleda, i na oprezu sam jer se nikada se ne zna na kojoj stanici mogu ući revizori da obave svoj “pošten“ posao. U tom slučaju moje putovanje završi da sve izgleda kao da sam baš tu želio izaći. Nisam jedini koji uredno ne kupuje vozne karte ali imam interni dogovor sa sobom oko švercanja i to su samo moje demagogije. Oprez jenjava kako sve manje puta ostane do mog odredišta.
Nagluh sam na lijevo uho još od djetinjstva pa teško mogu razaznati od toliko glasova šta se priča. No, uvijek ima onih najglasnijih koje razumijem. To je onaj osjećaj kad se pitaš koliko su stvarno glasni kad ih čak ti čuješ. Stariji gospodin i isto toliko stara gospođa pričali su nešto o nekome. Gospodin se navio:
“…a on traži, a hoće još, samo daj, daj još više, a svjestan je da će otići i da ništa sa sobom neće ponijeti. Ni ime, ni ime nema dok mu ga neko ne dadne, gospođo… Eh! ovdje izlazim. Doviđenja i prijatno“, završio je sa izlaganjem. Gospođa je ostala bez svoje zadovoljštine, bez svojih pet minuta.
Ostali!? Ispratiše starca pogledom.
I da. Šiber sam otvorio čim sam ušao, bez dvojbi.