Ne sjećam se kakav je dan bio. Trolejbus je standardno popunjen, vrijeme između dvije špice. Zaokupljen nekim svojim mislima na brzinu pregledavam stanje putnika kao nekakav tajni agent ili tajni revizor. Usamljeni djedovi, vesela djeca, zamišljene djevojke i bračni parovi.
Koliko je samo brakova u kojima nije sve potaman? Sve liči na neku sapunicu, ovaj voli onu, ona nekog drugog i tako u beskrajni krug. Tako je i u životu manje-više. Neki stupe u brak iz ljubavi, neki iz pragmatičnih razloga, a koji god da je razlog uvijek se provlači priča o ljubavi prema snahama, obostranoj naravno. Kad su svi na okupu to se ne vidi ali one osjećaju netrpeljivost. To su neke unutrašnje stvari, neke paranoje, ne bih znao. Nisam nikad bio snaha nekome, a i ne mogu. Intuicije. Jedno je kad to ostane unutar zidina, a sasvim druga kad dvije nene govore o nečijoj snahi:
– Ja bih njoj samo crnog otrova dala. Vrana joj oči iskopala.
Vuk joj srce iščup`o. Ja kraj njene kuće na prolazim,
ograjisala da ne bi. Munja je pogodila…
Nema ostalih, nema ničega.
Ni jebiga, nema. Ništa.