Bentbaša (bent-nasip, brana; u izgovoru često i Bembaša) je dio Sarajeva uz tok rijeke Miljacke. U vrijeme nastanka grada ovdje su se nalazili Isa-begovi mlinovi i menzilhane (gostionice).
Rijeku je ovdje nekada premošćivala ćuprija od jarećih mijehova, koju je ovdje dao postaviti Omer-paša Latas. Drveni most sagrađen je 1793. godine, a služio je vađenju drvenih balvana, koji su spuštani u Paljansku Miljacku i rijekom transportirani do grada. Tomrukčije (trgovci drvetom) vadili su ih iz vode na Bentbaši i prodavali. Dolaskom Austro-Ugarske na ovom dijelu sagrađeno je kupalište Da Rive još 1884. godine. Gradnjom ceste ka Kozijoj ćupriji, probijen je današnji tunel i sagrađena Narodna banja, koja je otvorena 20. jula 1902. godine. Ovdje su Sarajke prale rublje i ćilime i vozili su se kerepi.
U Hadži-Šabanovoj kahvi, uz ples Jermenki i dibek (tucanjem zdrobljenu kahvu), ostajalo se do zore. Imala je dva nivoa, s terasom na stubovima iznad vode. Na brežuljku sa druge strane rijeke, nalazila se kafana Babića bašta i jedno od prvih dječijih igrališta u Sarajevu. Sa naseljima Toplik, na lijevoj i Brodac, na desnoj obali Miljacke, ulazilo se sa Bentbaše u grad. Danas se ovdje nalaze gradski bazen, brana, Goetheov Institut BiH, Ambasada Republike Slovenije u BiH i dr.
Carski mlinovi na Miljacki mljeli su žito sve do 1875, puna četiri stoljeća. Pamti se i čuveni mlinar Josip Lihtenger, Austrijanac na privremenom radu u Sarajevu.
Mnoge ljepote Bentbaše otpjevane su u poznatoj sevdalinki „Kad ja pođoh na Bentbašu“, te u pjesmi poznatog Zdravka Čolića pod nazivom „Bembaša“.
I kako kaže Čolić:
„Jer, čujem kako pričaš da sam car
I da znaš, nisam baš, još sam tajno naš
I sve bih trampio za onaj čar Bembaše, Bembaše“.