Padom vlasti Maura na prostoru Španije, novoizabrani katolički vladari započeše sa progonima Maura i Jevreja. Jedan dio Jevreja se suprostaviše željama novih vladara i ostadoše na teritoriji Španije, braneći svoj identitet, vjeru i naciju, dok mnogi od njih krenuše ka Istoku i prostorima turskog carstva. Tako Jahudije (Jevreji, Židovi) počeše naseljavati i Bosanski ejalet krajem XV i početkom XVI stoljeća, a Bosna im postade nova domovina sve do današnjih dana.
Izvještaj biskupa Maravića papi 1655. godine još uvijek spominje Jahudije samo na prostoru Sarajeva. Prema prezimenima, veliki dio Jahudija potječe vjerojatno iz Italije: Krispi, de Mantove, Beneveniste, Navaavo, Sonino, Tolentino. Osmanski utjecaj je očit iz prezimena Nakas (Nakaš), Misraki (Mizdrak), dok neka prezimena iz 17. stoljeća koja su bila poznata danas su potpuno nestala: Alavo, Almuli, Franko, Farki, Gurmisan, Zevi, Burla, Eljast, Magreso, Sorožan.
Krajem 17. stoljeća u Sarajevu je bilo nastanjeno preko 50 židovskih domaćinstava, odnosno preko 350 Židova. Najviše njih se doseli na prostor Starog Grada Sarajeva. Većina ih odluči biti trgovci, posao kojeg su najbolje znali raditi. U tom periodu je Sarajevo bilo jedno od najvećih trgovačkih centara na Balkanu, a trgovinu u ovom gradu su predvodile Jahudije po imenu Mojsije Kuzino, Haim Menahem i Josip Lukelo. Prva poznata mahala Jahudija u Sarajevu bila je Sagrakči Hadži Mahmudova mahala (Ulomljenica), a prvi dokumentovani objekat bio je Sijavuš-pašina daira, koju su Jevreji nazivali Kortižo i Kortižiko, a drugi Velika avlija, zbog njena izgleda ili Čifuthana, zbog njenih stanovnika.
V. Skarić piše kako su nakon pada Budima, 1686. godine, neke židovske obitelji doselile u Sarajevo i nastanile se u Mahmudovom hanu, Čifuthani kraj sinagoge, gdje je bilo 48 soba i gdje su kiriju plaćali po 100 para. Među bjeguncima bio je i haham Zeki Aškenazi, vrlo učen čovjek koji je u Sarajevu postao rabin i haham, te ostao u Sarajevu do napada Eugena Savojskog u jesen 1697. godine. Skarić naglašava kako su tada Austrijanci odveli roditelje Zeki Aškenazija u ropstvo, zbog čega njemu „omrzne Sarajevo, pa ode u Njemačku“.
U svojoj knjizi „Bosna“, Vladislav Klaić je opisao sarajevske Jahudije slijedećim riječima:
“Siromašniji živu kao radnici, obrtnici, vrtlari, sluge i poslužnici; imućniji bave se trgovinom i uzajmljivanjem novaca, a mnogi služe i kao tumači i blagajnici kod raznih ureda. Svojih vjerskih običaja i obreda drže se veoma savjestno: nu uza to su veoma nesnosljivi prema inovjercem i slabo izobraženi. Nose se poput ostalih Bošnjaka; odielo jim je obično crne boje, samo žene njihove oblače crvene suknje i biele haljine. Mnogi starci njihovi, kad poćute, da jim je život na izmaku, ostavljaju Bosnu i idu u svetu zemlju, da jim tamo sahrane kosti njihove“.
Vremenom, broj jevrejskih porodica u Sarajevu je rastao, pa se prema popisu Austro-Ugarske vlasti iz 1910. godine može doći do podatka da je u Sarajevu živjelo oko 8.000 Jevreja. Nekada brojna i ugledna jevrejska zajednica u Sarajevu, danas se svela na svega nekoliko stotina ljudi koji čuvaju od zaborava bogatu tradiciju ovog naroda. I dok sarajevske Jahudije nestaju, njihov trag na kulturi i tradiciji Bosne i Hercegovine ne može biti izbrisan.
Zašto se bojimo ugostiti nove narode koji su došli na prostor našeg grada uslijed migracije stanovništva? Jesmo li previše sebični?