Svaki grad ima barem jednu osobu koju nazivaju “legenda”. Ništa tu ne bi bilo čudno da je to Šekspir, Nikola Tesla, neki poznati fudbaler… Ustvari, ništa tu ne bi bilo čudno da smo neki sasvim običan svjetski grad.
Međutim, kako ni po čemu nismo sasvim običan svjetski grad, tako nismo ni po našim legendama. Ovdje nije potrebno biti uspješan centarfor, igrati u prvoj petorci NBA kluba, napisati bestseller, snimiti najprodavaniji film. Ovdje je potrebno biti samo čovjek.
Vrlo je malo danas takvih, ne rađa se više čika Mišo, ne rađa se Kinđe, Davor… Možda se i rađaju njima slično, ali su nas Instagram modeli previše zaslijepili. Da ne zaboravimo Lisca, znate onaj što je prodao Vijećnicu i odveo raju na more…
Tako smo primorani sjećati se legendi grada, ne pisati o novima. Ima tu, istini za dušu, zaista lijepih priča, i sami se trudimo svakodnevno ih objavljivati i pratiti, ali ove stare su nekako dosta zanimljivije.
Jedna od tih priča je i o Nuriji Pecikozi. Na jednoj od rijetkih ratnih fotografija Nurije Pecikoze možemo ga vidjeti kako u gačama trči praznim sarajevskim ulicama sa psom Mariofilom.
Nuriju smo mogli vidjeti do unazad nekoliko godina na zidiću na raskrsnici ulica Koševo i Sutjeska, pored trafike u neposrednoj blizini Druge gimnazije.
U skorije vrijeme ga nismo vidjeli, ali smo dobili informaciju da je posljednje tri godine stanovnik Doma Nahorevo.
Pričaju stariji da je glavna rečenica 93. godine kada bi vidjeli Nuriju bila: “Nije to što on trči, nego odakle mu onoliki limun”.