Sarajevske noći u januaru znaju gadno da prevare. Kad tek izađeš iz stana, čine ti se mnogo toplima, skoro proljetnima i najednom samo Trebević pošalje dah upozorenja da se ne zaluđujem pomislima da je proljeće blizu i da će nešto početi da cvjeta, raste, da se budi.
Tako onda zavučem svoje šake u duboke džepove sivog kaputa i počnem se boriti sa unutarnjim nemirima, koje sam preuzela, mada i nisu moji, samo su mi servirani. Mogu uvijek da biram šta će mi biti na meniju, ali ja, eto, uvijek uzmem ono najžilavije što se teško žvaće, još teže probavlja.
Uvijek zastanem kod Katedrale, pokušavajući da gledanjem u nju privučem mir. Samo gledanje, bez akcije nikad ne donese nikakvu reakciju. To znam, ali mahnita, uvijek po starom. Ulice puste. Poneki turisti se dive austro-ugarskim građevinama ili na smartphone-ima prate rutu do hotela u kojem će odsjesti još dan, dva i vratiti se svojim uobičajnim rutinama, velegradskim, obično, pekinškim ili istanbulskim gužvama. Tako dolazim do Gazi Husrev – Begove medrese. Taj dio puta uvijek miriše, ali miris ne umijem objasniti. Miriše na čisto. Na stare sapune, koje pamtim i koji me podsjećaju na moju majku, koje je koristila pri uzimanju abdesta, pripremajući se za namaz.
U džamiji neko klanja. Obuzme me neka lakoća, udahnem i nastavim polako da koračam, skoro na prstima, bojeći se da ga ne ometam svojim koracima u molitvi. Neka nam svima Bog pomogne, pomislim dodirivajući prstima ledeno željezo, koje se nalazi u kamenim otvorima džamije.
Magaze su već zatvorene. U slastičarnicama i ćevabdžinicama se polako gase svjetla. Radnici ”stavljaju” svoje ”prave maske”, oblačeći kapute. To su maske umora. Maske staklastih očiju, koje jedva čekaju da provire u svoj dom, zagrle dijete.
Već sam žedna. Voda pomalo teče na Sebilju. Kvasim usne. Već ujutro će biti ispucale. Ne marim. Postoji žamor ljudi, ali sasvim ga slabo čujem. Vlastite misli su me preplavile. Poželim ponovo staru kaldrmu oko Sebilja, poželim ljeto, petak i poziv na džumu.
Postaje mi hladno i krećem ka našem stanu. Noge sa kaldrme prelaze na beton, čujem glasniju muziku iz lokala. Osjetim miris nara. Kupujem maramice od migranta, moleći u sebi da im večeras ne bude hladno, a hoće. Koliko je lijep, život je isto toliko i surov. Mazi i grize. Valja se znati prilagoditi.
Koračam, već bučnijom, Titovom. Brže bolje zamičem iza Centralne banke i usporeno koračam Pehlivanušom. Zastajkujem. Okrećem se ka podnožju grada i uživam u svjetlima. Idem ka Višnjiku. Idem ka domu. Osluškujem svoje korake po pločnicima. Tihu muziku, koja dopire sa radija iz starih kuća. Negdje jednom neko reče: ”Ko nije doživio Sarajevo, taj je, bolan, propustio jednu ozbiljnu stvar u svom životu”.