Nekada je na našim prostorima bilo popularno sklapanje ugovorenih brakova, gdje su ponekad čak i od ranog djetinjstva roditelji i porodica birali budućeg mladoženju, odnosno mladu za svoju djecu, prije pedesetak godina ipak nije bio takav slučaj, bar ne na području Gacka.
Na ovim prostorima nije bilo prisilnog vjenčavanja, niti biranja budućih bračnih partnera za svoju djecu. Momci i djevojke upoznavali bi se na sjelima i teferičima, gdje bi pričali, ašikovali ili igrali kola. Igrači u kolu igrali su sve dok su mogli izdržati, a oni koji bi zadnji ostali u kolu bili su moralni pobjednici.
Ono sto je specifično za ovo područje jeste da pri igranju kola i folklora učesnici nisu držali maramice, djevojka za jedan kraj a momak za drugi, nego su se držali za ruke. To je bio jedini dodir koji je bio dozvoljen između muškaraca i žena prije sklapanja braka. Nije bila rijetkost da su momci čekali djevojku u prikrajku ako su imali priliku stati negdje i prepriječiti put, i postaviti se tako da djevojka nema izbora nego proći im ispod ruke.
Mnoge djevojke su nasjedale na to ne znajući njihove namjere. Tako je jednom prilikom momak bio upitan zašto to čini, na šta je on odgovorio da to radi kako bi se prijateljima mogao zakleti da je određena djevojka njemu “prošla ispod ruke”, sto bi značilo da je djevojka nečasna.
Tako su mladi koji su se upoznavali na teferičima, pričali, igrali, a ako bi se djevojka svidjela momku, kasnije bi on dolazio kod nje kući da ašikuju. Ašikovanje na ovom prostoru razlikovalo se po tome što momci nisu dolazili pod prozore, nego su ašikovali u kući, gdje su najčešće u punoj sobi u ćošku sjedili i tiho pričali, nekada i do svanuća. Sutra bi i nakon neprospavane noći obavljali svoje svakodnevne obaveze i poslove.
Za vrijeme ljetnog doba, ašikovalo se i napolju, najčešće ispred kuće. Nije bila rijetkost da se za ljepotu neke djevojke čuje daleko, pa su momci iz drugih mjesta i sela dolazili vidjeti čuvenu ljepoticu. Ašikovalo se naravno sa više momaka i djevojaka u isto vrijeme. Ako neko nije želio ašikovati i pričati s određenom osobom jer mu se nije svidjela, to bi izrazio svojom nezainteresiranošću i drskošću prema toj osobi.
Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke.
Prosci su ostajali na ručku i na konaku, da bi se ujutro nakon doručka vratili u selo i donijeli obavijest o zarukama. Ukoliko djevojka ne prihvati pouđeni brak, prosci su se vraćali kući bez ručka. Dešavalo se da momak prevarom oženi djevojku tako što čeka na vratima kada nailazi velika grupa ljudi i u tom trenutku baca joj smotuljak s prstenom u krilo. Prije nego što bi se djevojka snašla, on bi već grupi ljudi obznanio zaruke.
Druga vrsta sklapanja braka bila je bez zaruka i bez obavještavanja porodice. Mladoženja je dolazio u noći sa konjima a djevojka se tiho iskradala iz kuće. Kada su mlada i mladoženja već krenuli na konjima, tada je pratnja počinjala glasno pjevati dajući znak da se djevojka udala odnosno “ukrala”.
Autor: Amila Lončarić