Ko je iz Bosne, a ja nisam teže može da primjeti različitost bosanskih žena u odnosu na ostale vjerovatno zato što ih gleda svaki dan i u svakoj traži nešto drugačije, a ne vidi šta ih sve, u najvećem, spaja.
Ali ko dođe ponekad, kao ja i ko je volio bosanku a zagledao se u nekoliko reći će vam da ima razlike i bit će neuporedivo fasciniraniji od onih koji su stalno tamo. Bosanske žene se razlikuju po govoru što nama, sa strane, prvo upada u oči, kada ga onako razvuku, nama se istog momenta razvuče osmijeh.
Milica nije Milica nego Mil’ca naglašavajući neka sasvim druga slova pri izgovoru. Zatim njihova toplina u pristupu kao da bi te odmah vodile kući, ne u krevet nego da te zbrinu, nahrane. Mnogo im više radi srce nego glava i ako neka žena zna da ušuška muškarca, onda je to bosanska.
Imaju to nešto brižno i kućno da koliko god se trudile da budu moderne to ih izdvaja, ta pojačana emocionalnost za muškarca i emocionalnost uopšte koja meni naročio prija. To neko drugarstvo, prijateljstvo, povjerenje koje nije baš tako primjetno na drugim mjestima. Bosanske žene često nemaju tu otmjenost Zagreba mada ne zaostaju puno, ili prepotentnost Beograda odnosno beograđanki, ali imaju svoju neku toplinu kojoj je teško odoljeti.
Kada se nađu negdje gdje su ljudi sa svih strana svijeta izgovore sa posebnim naglaskom ono da su – iz Bosne, kao da to treba nešto da znači i koliko god da im je zemlja podjeljena one se ponose njome. Bosanske žene su jako seksualne, ali ponajmanje feministički u odnosu na ostale, kao da u njima ima ponajmanje frigidnosti. Nigdje, kao tamo, nisam sretao prirodnije žene i onu glad za muškarcem, iskonsku, pravu, bez foliranja, pretvaranja.
Koliko god da znaju da žive i za sebe kao da ponajmanje od svih mogu bez drugih. Društvenije su, povezanije i lakše se uklapaju.U njima ne samo da ima nečeg prkosnog, što ne da na sebe, nego i želja da se mnoge stare vrijednosti održe. Ni približno koliko u drugim zemljama. Kao da su korijeni nekih prošlih vremena i uticaja mnogo dublji. Samim tim i toplina, nježnost.
Bosanske žene nisu sretnije od drugih žene, možda nisu ni nesretnije, alii kao da sve u sebi nose neku pojačanu patnju. Da li zbog ratova koji su se nedavno završili i pretjerane potrebe za mirom ili zbog svoje lične sudbine i potrage za srećom?
Koliko god da je tuge u njima ima i neke posebne snage, izdržljivosti, nepokolebljivosti da gdje god da se nađu, one se snađu. Niko me nije volio kao bosanske žene i nigdje se nisam osjećao tako važan kao muškarac kao u Bosni. Ne znam zašto. Kao da one imaju nešto što druge nemaju i kao da znaju nešto što druge ne znaju. Da ti priđu, ugode i podare toplinu koja na drugim mjestima izostaje.
Zato posebno volim bosanske žene, prepoznam ih na ulici i one koje ne poznajem. Neke i po crtama lica, nečemu, prosto imaju nešto što druge nemaju. Ko nije volio bosanku kao da nije volio uopšte i koga nije voljela bosanka kao da nije bio voljen uopšte. Pitaš me kako znam, jednostavno znam. I da, nevažno da li se zvala Sandra ili Emina, Marija ili Erna, Sanja ili Lejla, Esma, Asja, bosanska žena je bosanska žena.
I ko nije volio i upoznao bosansku ženu, kao da nije volio ni Bosnu, ni ono najljepše od Bosne, žene, bosanske žene.
Autor: Stefan Simić