Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strašan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva.
Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografisao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše.
Posvuda je bilo tih crno-bijelih fotografija starog Sarajeva, haman ih je svaka kuća imala. Povlačile bi se po starinskim vitrinama i policama, uvijek pomalo prašnjavim kao da im je to bila glavna odrednica, osim što im niko vijeka nije mogao odrediti.
A fotografije, bile su uvijek tu, mijenjale bi mjesto s jedne vitrine na drugu, premećući se po kući baš kao da smetaju. I jesu pomalo smetale, ali su bile neizostavan inventar svake porodice, veoma cijenjen.
Čudno je kako se na njih gledalo, a kakva im je vrijednost bila. Tada izrada fotografija nije bila nimalo jeftina. Imale su takav tretman možda zbog toga što su albumi za fotografije u bosansku kuću došli znatno kasnije, pa je uvriježeno bilo mišljenje da im je svuda po kući prirodno stanište.
A bilo je i sretnica koje su brižno čuvane u metalnim kutijama, bezbeli od kakvih bombonjera ili mirisnih i ukusnih čajnih keksića stranog proizvođača, uvijek sa strana pomalo zahrđalim. Na nekim od tih fotografija straga se mogao pronaći tamno modri pečat – “Foto N. Halačević”, ili “Autorsko pravo Foto N. Halačević Sarajevo”.
Ko je bio Nusret Halačević
Pred Drugi svjetski rat u Sarajevu radilo je svega desetak fotografa, samo su četvorica u svojim radnjama imala telefonski priključak, a samo se Nusret Halačević oglašavao u telefonskom imeniku: “FOTO N. Halačević, Sarajevo, Kočićeva ul. 14, Telefon 37-84 – Atelje za modernu fotografiju, izrada svih povećanja, bez obzira na stanje slike. Slike na porcelanu za nadgrobne spomenike. Najveći izbor razglednica Sarajeva na veliko i malo. Knjižare i trafike uz veliki popust. Pomoćna radnja Petra Preradovića 7. Specijalni odio za amatere. Brza i stručna izrada uz strogo umjerene cijene”.
Ko je bio Nusret Halačević, skoro da niko više i ne zna. Mogu se obiti sve sarajevske biblioteke, arhivi, upitati bilo koga, brojna fotografska i umjetnička udruženja, umjetničke galerije, asocijacije za umjetničku fotografiju, ali podaci o ovom majstoru medija zaustavljene slike nigdje se ne mogu naći.
Može se pitati i u radnjama kazandžija, kovača, sarača, pa i halača, ako se još igdje mogu pronaći, po brojnim antikvarijatima, na sajmištima i pijačnim tezgama koji u svom posjedu imaju fotografije Nusreta Halačevića i prodaju ih, ni oni ništa neće znati reći.
U telefonskim imenicima i na online imeniku ne postoji prezime Halačević, tako da su i ta vrata širom zatvorena.
Halačević je bio jedan od prvih fotografa u Sarajevu i prvi diplomirani fotograf. Svoj zanat počeo je raditi dvadesetih godina prošlog stoljeća. Imao je radnju na Baščaršiji, prekoputa Vijećnice.
Potječe iz ugledne sarajevske porodice tog vremena. Rođen je 1908. godine u Sarajevu. Bio je treće dijete oca Hamdije Halačevića, zvanog Muhammed, i majke Hibe, rođene Šogolj. Dedo mu je bio Abdija, učesnik otpora austrougarskoj okupaciji, pa su ga Austrijanci zajedno s Muhammedom ef. Hadžijamakovićem i 14 drugih vođa otpora objesili nakon što su ušli u grad.
Pradedo Dervišaga bio je gradonačelnik Sarajeva i prisni saradnik Topal Osman-paše, na čiji je zahtjev i urađen taj dio Sarajeva oko Vijećnice i sagrađena jednospratnica u kojoj će kasnije živjeti porodica Halačević.
Nusret Halačević diplomirao je na studiju za fotografiju u Firenci 1931. godine, a za svoj opus u umjetničkoj fotografiji odlikovan je Zlatnom medaljom na međunarodnoj izložbi fotografije u Firenci (Espozione Generale Firenze) 1934. godine.
Kako je kasnije pričao, žiri je bio umnogome začuđen njegovim motivima. Profesor Ahmet Alibašić u knjizi o vakufima koja je još uvijek u pripremi navodi da je Halačević po povratku sa studija u rodni grad ubrzo stekao povjerenje prema fotografiji još uvijek sumnjičave javnosti, a da je sam uživao bilježeći život Sarajeva kakvog odavno nema. “Na njegovim fotografijama gledamo život, običaje koji su polagahno nestali. A to je bio Nusretov hobi – slikati sve što je folklorno, sve što je zanimljivo u ovom gradu”.
Svoje je umijeće Halačević prenosio i na mlađe kolege. Imao je 12 ili 13 učenika fotografije, neki su od njih kasnije postali poznati sarajevski fotografi. Među njegovim prvim studentima bila je Hiba Zildžo, rođena Halačević, njegova bratična, te je tako i nastavljena porodična tradicija i ljubav prema fotografiji.
Zanimljiva je činjenica da je Nusret pred sami početak Drugog svjetskog rata imao “specijalni odio za amatere”, gdje je obučavao svoje sugrađane koji su imali fotoaparat. Treba napomenuti da su tadašnji fotoaparati bili dosta kompliciraniji, stoga je kurs za njihovu upotrebu bio neizostavan za svakoga ko se želio baviti fotografiranjem, makar i amaterskim.
Imao je brata Safeta i sestru Đulu. Godine 1936. godine oženio se hadži Nafijom Halačević, rođenom Musakadić, s kojom nije imao djece. Kasnije je Nusret vasijjetnamom (oporukom) svu svoju imovinu uvakufio na ime Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.
Nakon njega, supruga Nafija ostala je u porodičnoj kući sve do preseljenja. Kuća je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu potpuno uništena i tako je urušena stajala sve do 2015. godine, kada se javila ideja da se na vakufu Halačevića sagradi Centar za Kur’an i sunnet.
O motivima za utemeljenje vakufa Nusret Halačević u svojoj vasijjetnami ne govori, ali bi se, piše profesor Alibašić u svojoj knjizi, dalo zaključiti da je nekoliko faktora moglo biti presudno.
“Prvo, on je imao porodičnu tradiciju vakufljenja i upravljanja vakufom. Naime, po nasljednoj liniji iza umrlog brata hadži Safeta Halačevića, a kao direktni potomak vakifa Halača H. Derviša, postavljen je na prijedlog Vakufskog povjerenstva za muteveliju istog (evladijet) vakufa aktom broj 1439/59 od 19. oktobra 1959. godine.
Tu dužnost je obavljao sve do 17. aprila 1963. godine, kada je, zbog zdravstvenih problema, upravljanje vakufom dodijeljeno drugom muteveliji. Drugo, hadžija Nusret je bio intimno pobožan čovjek, o čemu svjedoči i njegov hadž kao i njegova bliskost s rahmetli hafizom Mahmutom Traljićem.
Konačno, činjenica da nije imao svoje djece vjerovatno je samo pospješila odluku o uvakufljenju. Prva dva razloga su bila presudna za odluku Nusretovih rođaka da i oni uvakufe svoj dio i na taj način prezimenu Halačevića osiguraju budućnost, iako to prezime u rodbini više niko ne nosi”, zaključuje Alibašić.
Motorom na Bakije
Nusret Halačević je među prvima u Sarajevu vozio automobil. Imao je Opela Olympiju, kojim bi često išao u ljetnikovac. Također, bio je i prvi fotograf u Sarajevu koji je fotografirao adete i običaje Bošnjaka, mušku i žensku tradicionalnu nošnju, i time je održavao bošnjačku tradiciju.
U svojoj radnji imao je četiri velike sehare pune negativa. Sanin Grabonjić, unuk Safeta Halačevića, kaže da mu je sada jedina satisfakcija što je tadašnjem kustosu Muzeja grada davao negative kako bi izradio fotografije koje Muzej nije imao.
“Nažalost, on mi je vraćao sve te negative nazad. Kažem nažalost, zato što je sve to stradalo tokom agresije zajedno s radnjom. Na tim fotografijama je bilo svega. Ustaša, partizana, Nijemaca, nema čega tu nije bilo. Vojska dođe, vojska ode, a fotografu valja slikati ko god da je na vlasti, inače, ode glava. Na spratu je imao atelje u kojem bi se izrađivale fotografije. Također, Nusret je imao ogromnu biblioteku, izuzetno bogatu. Sve je to što razneseno nakon njegovog preseljenja, što uništeno tokom agresije”, tugaljivo će Grabonjić.
Imao je sportskog konja, alata kojeg je držao na Bakijama u svojoj kući. Saliha Grabonjić, kćerka Safeta Halačevića, prisjeća se da je Nusret vodio izuzetno zanimljiv i moderan život.
“Amaterski se bavio slikarstvom, vozio je motor, imao je kameru i projektor, pa je djeci iz porodice često prikazivao filmove. Volio je i pozorište, bio je sportista, zaista je bio svestran. Amidža je puno volio fotografiju, stalno je radio. Išao je često na uranke i tamo radio fascinantne fotke. Jedne prilike mu kažem: ‘Joj, amidža, i ja bih rado pošla s tobom na jedan uranak’, a on bez pola riječi odgovori: ‘Pa hajde!’ A dobro je vozio onaj motor, pa smo stalno motorom od Telala preko Vratnika išli na Bakije.
On na motoru, a ja u onoj prikolici, kao djevojčurak. Blizu Škaljića je imao kuću na dva sprata. A da samo znate kakve je stvari imao u kući, pokućstvo, kao u filmovima. A umio je živjeti. Dosta je i putovao, a od gradova je posebno volio Istanbul, gdje je imao rodbinu”, prisjeća se Saliha.
Nusret Halačević preminuo je u Sarajevu 17. augusta 1979. godine, u 72. godini života. Ukopan je na Gradskom groblju “Bare”.
Bez obzira što danas nema skoro nijedne napisane riječi o njemu, ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost.
Fotografirao je stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča, ni da piše.
Kažu da nije volio mnogo da se eksponira i da posljednjih tridesetak godina života nije držao izložbe. Kad bi otiđi petkom na džumu, ostavio bi samo metlu na vratima kao znak da nema nikoga u radnji. Bio je to neki drugi vakat.
Kratka baščaršijska minijatura objavljena u “Oslobođenju” 16. januara 1970. godine
“Nasmij se, sine, sad će tica…”, ubjeđivao je ozbiljno fotograf Nusret Halačević bucmastog dječačića koji je plašljivo raširio oči. Nusret je stajao iza stare “salon” kamere, koju je, poslije nam reče, kupio još 1931. godine od pokojnog majstora Kuzmanovića za ondašnjih 15.000 dinara.
Nusret Halačević, jedan od najstarijih živih fotografa u Sarajevu, počeo je da radi svoj zanat prije četrdeset godina u svojoj današnjoj radnjici – usred Baščaršije. A, tada svijet nije mogao da se načudi neobičnom poslu koji donesoše stranci u Bosnu. Ljudi su s nepovjerenjem obilazili oko čudnih aparata, koji, “eto, čovjeka stvore na hartiji”.
“Sjećam se – malo ko od naših ljudi se odlučivao da uči za fotografa. Ali kad sam već počeo da radim, ljudi su polagano sticali povjerenje u mene, više nego u strance, pa je sve krenulo nabolje”.
Zidovi Nusretove radnje ukrašeni su fotografijama stare čaršije. Gledamo život, običaje koji su polagano nestali. A to je bio Nusretov hobi – slikati sve što je folklorno, sve što je zanimljivo u ovom gradu. Usred fotografija stoji velika diploma: “gran-pri” nagrada.
“Da, učestvovao sam sa tim svojim fotografijama čaršije na međunarodnoj izložbi u Firenci 1934. godine i osvojio prvu nagradu – začudili se mojim motivima”.
Svoja znanja Nusret je prenosio na mlađe. Obučio je dvanaest ili trinaest fotografa, za koje kaže da su danas poznati majstori.
“Vjerujte, zaljubljen sam u svoj posao, iako mi je oslabio vid, valjda zbog neprestanog mijenjanja svjetla, i mada sam već star i umoran. Možda bi bilo dobro da odem u penziju, ali kad to još nije regulisano za nas zanatlije”…
Kad smo polazili, Nusret nas je pozvao da drugi put dođemo njegovoj kući, jer, kako reče, tamo ima uređene bosanske sobe i nošnje svih naših naroda.
“Slikaću vas u kojoj god hoćete nošnji – za uspomenu”.
Autor: Stav, 2018. godina