Za lijepu robinji po imenu Šahdidar govori se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah.
Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju. Sigurno je da nisu imali djece, da mu je Šahdidar bila jedina žena i da je živjela još dugo nakon muževe smrti (1541. godine).
Za svoje je zadužbine Šahdidar ostavila gotov novac, kao i jednu kuću u Jahja-pašinoj mahali, poznatijoj kao Ćurčića mahala. Pretpostavlja se da su Gazi Husrev-beg i Šahdidar hanuma i stanovali u toj kući odakle se pružao lijep pogled na njegove zadužbine. Nažalost, nije moguće utvrditi gdje se tačno nalazila ta kuća. Prema vakufnami, to je bio kompleks od više kuća s dvorištem.
U kući je boravila do kraja života, a poslije njene smrti namijenila je da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je još jednu kuću uz mesdžid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude učitelj u školi i imam u mesdžidu.
Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgradila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala poznata kao „Džamija za banjom“. U koncepciji su islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko kojeg se razvijalo naselje. Mahala koja se formirala oko džamije Šahdidar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći hatun.
Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala izgradnju džamije i da je to bila jedna od ljepših džamija u Sarajevu – drvena, srednje veličine, s vitkom munarom. Izgorjela je u pohodu Eugena Savojskog 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. U velikom je požaru koji je zahvatio Sarajevo 1879. godine ponovo izgorjela i nije više nikad obnovljena.
Uz džamiju je bilo i malo groblje u kojem je bila ukopana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada. Zapis je s njenog nišana prepisan i sačuvan, a u zabilješkama prepisivača stoji da se na nišanu nije moglo razaznati je li muški ili ženski, a bio je sedmougaone osnove i visok oko 30 centimetara.
Danas se može samo nagađati kako je mala robinja zadobila toliku ljubav velikog junaka i dobročinioca. Nema nikakvih tragova o njihovom zajedničkom životu i očito velikoj ljubavi. Na pitanja kako je izgledala ta njihova bajka nema odgovora. Rijetki su oni koji znaju da se u Sarajevu početkom 16. stoljeća dogodila jedna prava bajka, da je robinja Šahdidar postala supruga bogatog i slavnog namjesnika, a potom i vakifa. Nije joj se ispunila želja da njena „djela traju dok je vremena (svijeta i vijeka)“, ali je zato otkrivena njena vakufnama.
Ona je spoznala da je ovaj svijet izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude posudbina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život).