Foto: Delina Voloder/Sarajevska sehara

Neobična predanja o Mostaru: „Nadrlj’o ko Žuti“, čudni šumovi Neretve

Za Stari most mnogi kažu da je zapravo simbol života, gdje luk predstavlja jednu polovinu kruga a odraz u bistroj Neretvi drugu polovinu te oni zajedno čine cijelinu, život. Ono što svakako jednu sredinu čini još zanimljivijom su legende koje se vežu uz ljude, događaje.

O Mostaru je poznata priča da je dok se dragulj UNESCO baštine gradio davne 1566. godine po naredbi sultana Sulejmana Veličanstvenog već tada Mimaru Hajrudinu određena smrtna kazna ukoliko bi se luk Mosta ikada raspao. Prema predanju je Hajrudin već pripremio vlastitu sahranu prije zvaničnog skidanja skele, te dan uoči skidanja iste napustio Mostar u strahu od sudbine koja ga je mogla zadesiti. Za razočaranje je činjenica da zapravo gotov Stari most, koji je još tada predstavljao vrhunac graditeljstva, Hajrudin nikada nije vidio.

Manje vjerovatna varijanta legende o gradnji Starog mosta se krije u priči da su za gradnju Mosta korištena neoprana ovčija vuna, bjelančevine i med kao vezivna masa (neki oblik maltera), pa je tada na cijelom tom području bila strogo zabranjena konzumacija jaja. Navodno je potrošeno čak 300.000 jaja u gradnju Mosta.

Dok danas Neretva predstavlja mjesto osvježenja u vrelim ljetnim danima i predivnu pozadinu za brojne fotografije, nekada je, prema legendi, bila mjesto kojeg se trebalo klonuti 2. avgusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, te svoje osvježenje tražiti negdje drugo. Ova legenda donosi i objašnjenje za čuvenu mostarsku uzrečicu „Nadrlj’o ko Žuti“.
Često se prepričavalo da se nekada u Mostaru baš 2. avgusta pojavio mladić kojeg su građani zbog svoje plave kose prozvali Žuti. On je plijenio svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem.
Niko nije znao odakle se pojavo. Kako mu je bilo prevruće na heregovačkom ćelopeku ( hercegovačkoj ljetnoj vrućini), odlučio se osvježiti u Neretvi. Kako je skočio, tako je nestao. Danima su ljudi tragali za njim, ali od njega ni traga ni glasa. Da je nekada postojao svjedočila je samo uredno spremljena odjeća na kamenu pored rijeke. Niko se nije usuđivao maknuti je. Neki su čak tvrdili da su noću neka čudna bića igrala kolo oko odjeće i nestajala s prvim zracima zore. Onako kako je stranac nestao, tako se pojavio nakon nekog vremena. Lutao je ulicama sam, ne komunicirajući ni s kim. Iako su mu se oni odvažni približavali u nadi da će otkriti gdje je bio, mladić je ostao nijem na njihova pitanja. Legenda dalje navodi da je krenuo u šetnju uz rijeku jednoga dana i nakon toga više nikad nije bio viđen.

Dugo se ovaj događaj prepričavao među mještanima a oni malo učeniji su imali čak i teoriju o njegovom nestanku. Prema njima su mladića nakon što je skočio u rijeku vilenjaci zarobili ali se jedna od vila zaljubila u njega. Kako on nije znao pravila rijeke, budući da je stranac, ona se sažali nad njegovom sudbinom te zamoli svoga oca da ga vrati u njegov svijet a ovaj kako bi sačuvao tajnu rijeke pristade na to samo pod uslovom da mladić bude nijem. Legenda navodi da se u noći sa 1. na 2. august, kada je svetkovina svetog Ilije, Neretva posebno oglašava, svojim šumom koji navodno liči nekoj rici, doziva svoje nove žrtve.
Svaka mostarska kaldrma u sebi krije neku novu priču, a time produbljuje interes putnika za ovaj divni ukras Hercegovine.