Češki arhitekta Jozef Pospišil došao je u Sarajevo 1908. godine i zabilježio jednu interesantnu priču o gradnji tadašnjih sarajevskih dunđera. Priča čiju poruku izgleda nismo nikada shvatili…
“Jednoga dana pojavi se u susjednom vrtu vlasnik sa domaćim graditeljem koga ovdje zovu ‘dunđerom’. Zaustave se obojica na mjestu gdje se tlo valovito ispriječilo obronku.
Dunđer promatra drveće, tlo, okolinu, baci pogled na Sarajevo, što se pružilo na podnožju obronka, izvadi iz pojasa nekoliko pripravljenih kolčića, odmjeri koracima u jednom i u drugom smjeru određene srazmjere, te zabode u krajeve tih crta svoje kolčiće.
Tada dođe glavni dio posla. Isipituje se koje bi drveće moralo biti žrtvovano. Kolčići se premjeste nešto nizbrdo i jedna lijepa kruška je spašena.
Dunđer pogleda uzbrdo prema obronku i sa zadovoljstvom ustanovi da buduća zgrada neće nimalo smetati drugoj nekoj tuđoj kući, što se tamo gore nalazi. Ostavit će joj slobodan izgled u dolinu prema gradu.
Tada uze dunđer promatrati hoće li sunce u svom dnevnom ophodu davati kući dovoljno svjetla i topline. Ustanovi da će s istočne strane dolaziti sve do podneva, premda je susjedna kuća prilično blizu.
U nagibu brijega ima i izvora. Neće li kuća biti vlažna? Neće, jer se gradilište spušta malo i postrance. – Bit će dakle sve u redu“.
Da li ste shvatili pouku, koja bi po svemu sudeći danas mogla mnogo da nam znači?