Harun Sukić jedan je od najboljih mladih hrvača u Bosni i Hercegovini. Mladić iz Sarajeva već osam godina ne zna za poraz na nivou Bosne i Hercegovine. Preko 40 osvojenih internacionalnih medalja je zaista veliki uspjeh za jednog mladog borca kakav je upravo Harun.
Harun je rođen u Sarajevu prije 22 godine, te se od malih nogu bavi hrvanjem, tačnije hrvanjem grčko-rimskim stilom. Hrvanje mu je kako kaže od rođenja u krvi, jer je njegova familija dugo u ovom prvom Olimpijskom sportu. Pored hrvanja, dosta prati fudbal i mnogo voli da putuje.
Sarajevska sehara kontaktirala je Haruna i on je bio veoma raspoložen za intervju. Dotakli smo se raznih tema, od njegovih početaka u hrvačkom svijetu, do problema u Savezu, kao i ostalih mnogo zanimljivih tema.
Kako si se upustio u hrvanje i kako ti je ono oblikovalo život?
Mogu reći da je bilo pitanje trenutka kada ću početi trenirati hrvanje, s obzirom da sam odrastao uz očeve pehare i priče o hrvanju. Zavolio sam taj sport i prije nego što sam ga počeo trenirati. Hrvanje sam počeo trenirati sa 12 godina u H.K. Željezničar, koji od rata do tog trenutka nije postojao. Tada su moj otac i amidža bili pokretači obnavljanja H.K. Željezničar, tako da mi je otac bio i prvi trener.
Hrvanje je itekako oblikovalo moj Život, i na neki način određivalo moj životni put. Borilački sportovi su poznati po “vojničkoj” disciplini. Rana ustajanja, vaganje svaki dan po nekoliko puta. Hrvanje, tačnije kategorije, na neki način određuju i koliko kila smijem imati, šta smijem jesti, i slično, priča Harun za Sarajevsku seharu.
Koji su ti najdraži uspjesi, koja dostignuća i koje medalje držiš najbliže srcu?
Osvajač sam četvrtog mjesta na Balkanskom prvenstvu za juniore, 11-tog mjesta na Evropskom prvenstvu za seniore do 23 godine sa svojih 20 godina. Također, osvajač sam 40-tak medalja sa internacionalnih takmičenja od kojih bih, a izdvojio bih kao najdražu srebrnu sa turnira u Mađarskoj, što je moja prva medalja osvojena izvan granica BiH, te bronzanu medalju sa turnira Serbia Opena za seniore, gdje sam sa 18 godina uspio osvojiti medalju u konkurenciji 25 hrvača. Moram spomenuti i pehar za najboljeg takmičara turnira na Sarajevo Open, govori naš sagovornik.
U kojim ste gradovima sve nastupali, i koji vam je bio najteži protivnik?
Nastupao sam u mnogo gradova i država. Skoro po cijelom Balkanu, Slovačkoj, Austriji… Borio sam se protiv nekih osvajača medalja sa europskih i svjetskih prvenstava, tako da ne mogu reći najteži protivnik, ali najteža borba mi se desila u Bugarskoj protiv tada reprezentativca Bugarske Hristova.
Nažalost izgubio sam u tom zanimljivom, atraktivnom i preteškom meču, obojica smo ležali na strunjači dugo vremena nakon kraja meča.
Imate li afinitete, kao mnogi hrvači, dodati još koju borilačku vještinu te možda preći u MMA i tamo tražiti karijeru?
Već poprilično dobro poznajem judo, te osnove drugih borilačkih sportova, ali ja volim hrvanje, imam svoje snove i bar trenutno i ne pomišljam na MMA ili bilo koji drugi sport.
Možete li nam reći koji je vaš put do uspjeha?
Nadam se da sam na tom putu i da sa njega neću skrenuti. Put do uspjeha za nas hrvače u BiH je trnovit, najblaže moguće rečeno. Pored svih otežavajučih faktora koji stoje na tom putu, smatram da je najvažnije pobjeđivati sebe iz dana u dan. Rekao bih da puno toga zavisi od snage uma i da ona krči taj put uspjeha, priča Sukić.
Porodica Sukić je poznata po ljubavi prema hrvanju, tvoj otac je također ostvario mnogo uspjeha u hrvačkom svijetu. Koliko ti je bitna podrška roditelja ili trenera?
Hrvanje jeste da kažem nas porodični sport, počevši od dede koji se bavio hrvanjem, oca i amidže koji su među najuspješnijim hrvačima BiH, te i njihovih rođaka koji su također ostavljali duboke tragove u Jugoslovenskom hrvanju. Danas ja nastavljam tu tradiciju, priča Sukić, te nastavlja:
Podrška od bilo koga može da znači, tako da mi itekako može značiti od trenera, roditelja, porodice. Zahvalan sam Bogu na maksimalnoj podršci koju mi pruža moja porodica koja ide do tog nivoa da npr. kada skidam kile za takmičenje moja majka jede kad i ja i koliko i ja. Čak se u kući ne servira nikome jelo u mome prisustvu…
Moram spomenuti i podršku meni jako bitne osobe, razrednice iz srednje škole, Melihe Krečo, koja je bila uz mene u najtežim trenucima i davala mi maksimalnu podršku.
Kako izgleda jedan dan priprema za takmičenja?
Pripreme za neko jače i veće takmičenje zahtjevaju puno odricanja i napora. Svaki dan se trenira dva, pa čak i tri puta. Kombinirajuči treninge tehnike, sparinge, dizanje tegova i trčanje, što postaje još napornije ako je potrebno skidati kilograme za kategoriju. Podrazumijeva se rano ustajanje i rano lijeganje, maksimalno korigovana ishrana, itd…
Kakav je status i općeniti razvoj hrvanja u Bosni i Hercegovini, odnosno ima li uopće uvjeta u BiH za hrvanje ili je ono puno razvijenije u nekim drugim državama?
Nažalost, smatram da hrvanje ne može biti u goroj poziciji u BiH, naravno zahvaljući HSBiH. Hrvački savez BiH radi sve najgore moguće po hrvanje u BiH. Mogu slobodno reći da je savez privatizovan i da uveliko iskorištavaju položaje u svakom smislu. Njima nije stalo ni do hrvanja, a ni do BiH.
Neadekvatno djelovanje HSBiH je vec ugušilo par genereacija hrvača, uništilo mnogo snova i ciljeva. Moja generacija je još uvijek tu, borimo se, trpimo nepravdu i vidjet ćemo možemo li izaći na kraj s tim velikim problemom.
Hrvanje je prvi Olimpijski sport i kao takav jako je priznat širom svijeta. Prije svega u državama bivšeg Sovjetskog saveza, Americi, Balkanu.
U kakvim ste uvjetima do sada trenirali, odnosno, započinjali i razvijali svoju karijeru?
Kao što sam već spomenuo, svoju hrvačku karijeru sam započeo u HK Željezničar. U Želji smo imali jako slabe uvjete za rad i daljni napredak, čak nikada nismo imali ni hrvačku strunjaču već smo trenirali na dosta tvrđim Judo strunjačama.
Nakon četiri godine prešao sam u HK Bosna, čiji sam i danas član, gdje su uslovi malo bolji. U suštini nemamo nikakve uslove s obzirom da sam svojim očima svjedočio uslovima hrvača u Turskoj. Tamo hrvači mjesecima borave u hrvačkom centru uz prisustvo mnogih trenera, psihologa, medicinskog osoblja, nutricionista i slično.
Moram reći da bi i mi imali znatno bolje uslove da nam savez ne funkcioniše onako kako funkcioniše.
Finansirate li svoju hrvačku karijeru sami? Imate li možda sponzore, pokrivatelje ili se finansirate na neki treći način?
Za razliku od ostatka svijeta, mi hrvači u BiH ne zarađujemo od hrvanja. Ja i svi ostali se sami finansiramo, pa čak plaćamo i licence koje su neophodne za takmičenja, a što je svakako dužnost saveza. No nekad ni to nije dovoljno da bismo otišli na prvenstvo.
Činjenica je da osam godina niste izgubili borbu u Bosni i Hercegovini, a opet neki drugi idu prije vas na prvenstva?
Jesam izgubio u BiH, ali 8 godina nisam izgubio od hrvača iz BiH. Ponosan sam na tu činjenicu, iako eto ni to nije dovoljno.
Na nedavno održanom prvenstvu Europe u Rimu za seniore, za našu reprezentaciju je nastupao momak rekreativac, koji sam za sebe kaže i smatra da u njegovoj, a i ostalim kategorijama u BiH postoji puno boljih, uspješnijih i zaslužnijih hrvača.
Moram da kažem da protiv njega nemam ništa lično, čak mi je drag. Naš savez ga je poveo iz samo sebi poznatih razloga. Iako je u cijeloj BiH zastupljeno hrvanje grčkim stilom, što i on trenira, savez ga je prijavio u slobodni stil. Možda su smislili neku dobru taktiku da naprave što bolji rezultat…
“Spremao se za prenstvo Europe pa noć prije polaska ostao bez njega!”
Prošle godine su mi ljudi iz saveza obećali učešće na Europskom prvenstvu u Novom Sadu. Preko pola godine sam posvetio spremanju za to prvenstvo. Trenirao sam dva, nekad čak i tri puta dnevno.
Maksimalno sam se posvetio u svakom smislu, skinuo sedam kilograma za kategoriju. Na vrijeme sam dostavio svu potrebnu dokumentaciju i uplatio pare za licencu. Noć prije zakazanog polaska, nazvali su me i saopštili da ne idem na takmičenje, jer su navodno zakasnili sa predajom dokumenata. Nikad mi niko ni izvini ljudski nije rekao, prizanje Harun.
Po tvom mišljenju koji su najbolji hrvači u slobodnom hrvanju i ostalim?
Najuspješniji hrvač u mom grčko-rimskom stilu, a i općenito u hrvanju je Rus Aleksandar Kareljin. U karijeri je imao oko 900 borbi i od toga samo dva poraza. Devet puta prvak svijeta, 12 puta Europe, te trostruki olimpijski šampion.
Pored hrvanja za šta ste još zainteresovani?
Pored hrvanja, dosta vremena provodim sa svojim prijateljima i porodicom te svojim psom Zarom. Naravno, u slobodno vrijeme volim da putujem i gledam filmove.
Jeste li zaljubljeni?
Jesam. I mimo hrvanja, do ušiju i hvala Bogu na tom osjećaju.
Šta bi poručio našim čitateljima i mladima koji se bave ovim sportom?
Čitatelje i javnost bih zamolio da malo više obrate pažnju na alarmantno stanje u BiH hrvanju, zahvaljujući tzv. HSBIH. Tražimo pomoć na našem putu, a puno puta smo i pored svega dostojanstveno predstavljali svoje klubove, grad i državu. Premalo se daje značaja situaciji u kojoj se nalazimo.
Mladima bih preporučio da nastave sanjati svoje snove u našem plemenitom sportu, da ne odustaju, nadajuči se da će u njihovo vrijeme biti puno bolja situacija za koju se mi hrvači, hrvački radnici i prijatelji ovoga sporta borimo, zaključio je Sukić.