U zelenim šumovitim njedrima brdovite zemlje Bosne i Hercegoine ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo. Grad na stranama okolnih brda i u prostranom polju oko rijeke Bosne ima svoju divnu dušu.
Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost. Sarajevo ima svoju prošlost, svoju povijest, drugu priču o rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba, naseobina staroga Rima i dolaska raznih slavenskih plemena do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve.
Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske nadaleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja. Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje i traju bogomolje i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i jevrejske. I tako u dugim vijekovima različiti hramovi, drugačijih propovijedanja i obreda, tako daleko, a tako blizu jedan drugome, da ih nadlijeću i pod njihovim strehama cvrkuću iste ptice, stoje i obstoje bez nerazumnih mržnji, razaranja, geta i pogroma.
Kao što ima i svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima i svoje veliko srce. To je njegovo srce kojim se ludo voli, osjeća, uzdiše i stoljećima i danju i noću pjeva o ljubavi. I sarajevske pjesme sevdalinke i zvuči harmonika, ćemaneta, tambura i sazova u slatkim trenucima vedrih opuštanja i životne radosti, imaju nešto duboko sjetno i suzno. I prošli sretni i nepovratni dani i mladost u sarajevskoj pjesmi ožive u uzdasima i jecanju i sve u ovom gradu ima prizvuk neke nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često i pored sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti blag, nježan u dubini svoga srca poput kakvog velikog i dragog djeteta.
Ne znam da li je igdje na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena sa tugom kao u Sarajevu, divnom gradu velikih ljubavnih zanosa. Istina da velika ljubav i tuga čine jedno isto, nigdje nije tako uočljiva kao u šeher Sarajevu. Ovaj grad je središte bosanske pjesme i svirke, prijestolnica zanosnog sevdisanja, zagledanja, ašikovanja i begisanja.
Ova čaršija je vjerno dijelila sudbinu svog grada. U sretna i berićetna vremena bijaše tu zlatni majdan iz koga je izviralo blagostanje, spokojstvo i bogatstvo Sarajlija, To bogastvo bilo je na velikom glasu, na takvom glasu da mu se strani putopisci ne mogu načuditi.
Opet u crnim danima, mjesecima, godinama kad bi se osim raznih boleština kuga i morija gradom i čaršijom razbjesnio najveći dušmanin – požar, stradali bi i patili opet zajedno. Po padinama oko čaršije nicale su prve mahale sa malim kućama zagledanim u okolna brda, svoje avlije i bašče, u Miljacku, u Baščaršiju, vodenice na rijeci, hanove, Carevu džamiju, namjesnikov saraj i jablanove.
Ovdje su uvijek živjeli mladi, zaljubljeni i razdragani. Bilo je u ovome gradu i opakih tvrdica i bezdušnih zelenaša i vjetropira, ali i isposnika, i bekrija, ali i domaćina – i svi su oni u sva vremena posigurno morali diviti čudesnoj ljepoti ovoga grada, trajnosti i plemenitoj i uzvišenoj namjeni njegovih zadužbina, opojnosti njegovih pjesama sevdalinki i ludosti njegovih igara.
Autor: Zuko Džumhur