GRAS

Sarajevski vozni red/ Prva izlazna!

Već duže vrijeme fascinira me jedna pojava iako tu nema zapravo ništa fascinantno. Svijet bi rekao da je to do kulture življenja.

O mirisima koji su se izmiješali sa sparinom neću da mislim niti da govorim.

Kakva je to pojava koja me goni na sebi u bradu mudrovanje? Pojava, fenomen izlaženja iz trolejbusa i to u najvećim gužvama. Većina u tim gužvama izađe na vrata koja su mu u tom trenutku najbliža i tu ne vidim ništa sporno ali ima ljudi, a statistika koju mogu da izvučem kaže da u tome prednjače nene, bake, koje će proći trnovit i dug put da bi od vrata bliže sebi izašle na vrata na suprotnom kraju, najčešće prva.

Bude tu guranja, laktanja sa sve kesama i cekerima bez ijednog pardon nego samdizađem. Sekunda je dovoljna da neko od inače nervoznih putnika pukne, pobjesni. Kladim se da u sebi psuju sve čega se sjete. Glasne psovke zamijenjene su puhajem u nos i kolutanjem očima.

Pitam se otkud taj poriv, ta potreba da se izađe na prva vrata koja su slučajno samo ulazna? Koji je smisao guranja, probijanja kroz masu? Kao da ljudi vole da se pate, pa sebi komplikuju i ono najjednostavnije. Ako je sve to neki način privlačenja pažnje previše je. Svakako je privučena.

A ostali!? Ma….