Često vidimo djecu, pa čak i male bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječije zdravlje.
U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne utjecaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.
Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale usljed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posljedice.
Prema riječima psihologinje i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.
– To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma – kazala je Baković.
Negativni utjecaji ekrana
Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.
– Poteškoće koje vidimo u funkcioniranju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata.
Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobitel ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede… – dodala je.
Prema njemim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna utjecaja.
– Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu.
Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobiva odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentiranost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja – objasnila je.
Psihologinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su neovisni o onome u kojem žive.
– U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignorira, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna – naglasila je.
Ono što je veoma važno znati, smatra naša sagovornica, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.
– Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima – kazala je.
Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi Baković, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.
– Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimuliran u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulirani. Roditelji nama prsiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori.
Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave stanice u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline – naglasila je.
Mozak funkcionira po zakonima prirode
U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti, kako navodi naša sagovornica, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.
– Naš mozak je dio prirode i on funkcionira po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline.
Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolirano od tog podražaja i “vegetira” ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te stanice u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost.
Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj – objasnila je Baković.
Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već naprimjer engleski.
– To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran s djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira s nekim, dijete počinje komunicirati u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u lokvu, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimulira mozak – istaknula je.
Ovom problemu pristupa se u sklopu neurofeedback terapije. Psihologinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.
– Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj raditi i prevenciju. Meni je sada na terapijama dominantno 2018. godište.
To su djeca od dvije godine. Trudim prčati o tome, promovirati… Roditelji, koji dođu kod mene i spoznaju istinu da su sudionici štete koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem “nemate koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovirajte okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir – zaključila je.
Izvor: Faktor