Odjednom nisam mogao na Grbavicu.
Tamo sam u djetinjstvu iz Hrasnog išao redovno s rajom igrati basket kod OŠ “Bratstvo i jedinstvo” jer su tu dolazili aktivni košarkaši, poput, recimo, Samira Avdića. A bilo je tako normalno: uzmeš loptu, polako šetnjom i začas si na betonskom terenu, gdje se igra brzo i čvrsto, s mnogo blokova i skokova.
U mojoj ekipi bio je jaran Đani, aktivni košarkaš Želje, čiji mekani šutevi ulaze sa svih pozicija, a treći nam se mijenjao; nekad je bio Sina ili Zuba ili Tunis ili…
Dobijali smo i najjače, gubili od najslabijih. Bile su to naše igre prijestolja. Pobjednik ostaje kralj betonskog terena, poraženi se suše.
Klasika.
Upravo klasika bila je se zakačiti za tramvaj nekada; moda, dokazivanje… Ali sam Grbavicom jednom prošao zakačen za kamion gradske čistoće, a zvali smo ga smetljar. Bio s rajom u gradu, raspršili se što za nekim drugaricama koje smo tek upoznali, što drugim poslom i, kada sam izvisio, sam, ostavljen i bez dinara u džepu, sve se podrepilo, pa nije naišao ni čuveni pjanski autobus. Hajde ći-ku pjehe. I negdje u prvoj trećini puta na cesti smetljar. Stao radnik, gleda u mene kako hodam, ništa ne govori, a meni sine ideja:
“Ima li mjesta do Hrasnog?”
“Nema u kabini, haj nazad ako hoćeš.”
Možda je kontao da me tako odbije ili da se zezam. Uglavnom, zakačim se nazad, on na susjedni stepenik, još me ponudio cigaretom – “Filter 57”. Onaj nekadašnji radnički, gdje cigarete stoje izokrenuto, da ne prljaš filter.
U to doba bile su prljave ruke, ali čisti obrazi. Idemo tako, svijetli duhanski žar, a meni u glavi pjesma Zabranjenog pušenja “Šeki is on the road again“. I dobacim do zgrade, zahvalim se uljudno i kući.
Kada sam pričao jaranima, kontali da maslam, a nisam se ni trudio uvjeravati ih.
***
Odjednom nisam mogao na Ilidžu.
Tamo sam odigrao zapaženu rolu u spotu Zorice Marković “Idrize, gdje si spisk’o te devize“. U najkraćem, bio čas u srednjoj školi koji nas nekoliko nije pohađalo – tačnije, uvezali smo više takvih časova kao danas javne službe praznike s vikendima – i odemo na Ilidžu kod starih austro-ugarskih hotela: sunce, rade kafane, nigdje nikakvog virusa ni nastave…
Sjednemo na klupu kod hotela “Austria”, a tada se zvao “Srbija”, nešto se snima… Prilazi nam valjda producent i kaže:
“Momci, hoćete da budete u spotu Zorice Marković?”
Zgledamo se, sve rokeri, neka alternativa, pa nismo htjeli u “Slogu” jer je šminkerska, već izlazili u BB, AG i slične rupe.
Ali, nije ljudski odbiti.
I pođe pjesma:
“Po selu se priča bekrija si pravi, stalno ti se cure motaju po glavi. Nesta para, nesta i drugara, dok je bilo para, bilo i drugara…
(Ref. 2×)
Idrize, Idrize, gde si spisk’o te devize? Idrize, Idrize da l’ te savest sada grize?”
Drma narodnjak Ilidžom, nas trojica stojimo, pleše Zorica Marković ispred nas, naišli neki penzioneri, tu im je bila i ostala redovna ruta za šetnju, i uključiše se. Jednom od njih uze pjevačica šešir i stavi sebi na glavu, mi nekako u drugom planu, progovara jaran:
“Ja bruke kad nas skontaju gdje smo!”
Fakat, čula Zorica Marković to; kad je stala muzika, okrenula se i kaže:
“Ako vam je bruka, trebali ste da odete!”
Usput, mojoj raji poruka: ako ko krene tražiti spot na YouTubeu, džaba traži.
Da li bješe srijeda ili takav nekakav, zvoni telefon, javim se, vrišti jaran:
“Pali TV, pali TV!”
Helem nejse:
“Kada zora svane, u kafanu svratiš, celo selo priča sve ćeš sam da platiš. Idrize, Idrize, gde si spisk’o te devize?”
Sreća il’ čudo, šta li je, poslije sam se oženio pjevačicom, doduše, repertoar i muzički pravac nisu isti, ali joj valjda zato nisam ni bio u spotu.
***
Odjednom nisam mogao u Hadžiće.
Tamo su starci sedamdeset i neke kupili dunum zemljišta i napravili vikendicu. Ništa posebno: u osnovi pet sa šest, 30 kvadrata dolje i potrkovlje za mene i sestru. Ali milina: odmaknuto od civilizacije na nekih 800 metara nadmorske visine, dan-danas dobar dio makadama da se dođe, šuma odmah ispod placa, prašuma 100 metara sa strane i nigdje joj kraja.
Ko u onoj seriji Grizzly Adams, samo bez medvjeda, ali sam viđao srne, a zečevi, lisice i divlje svinje i sada su tu domaće životinje.
Dok sam bio dijete, s rođakom Adom biciklom sam – naravno, Unisovim Ponijem – obišao svaki kutak okolnih brda i dolina; verali se po drveću, pravili tomahavke kakve je imao Zagor… Kada sam malo odskočio, tu mi je dolazila raja na roštilje.
Na 18. rođendan bilo raje 2-3 puta više nego što sam najavio starcima, nestalo nam nekih logističkih potrepština malo iza četiri ujutro i nas trojica nesalomljivih krenuli u prvo selo u nabavku, nema ni pet kilometara nizbrdo… Nabili mi dječiji šljem s petokrakom, ogrnuli me dekom i dali veliku sjekiru u ruku, za svaki slučaj, ako naiđe onaj Adamsov grizli.
Samo se sjećam da smo prve i jedine ljude koje smo sreli u selu sljedećeg trenutka vidjeli kako mahnito sprintaju uzbrdo…
***
Devetnaesti rođendan dočekao sam u Armiji Republike Bosne i Hercegovine u pripremi na prvoj liniji na Hrasnom brdu; sačuvao sam jednu čokoladu koju sam podijelio dok smo sjedili ispred spavaonice.
I odatle kao na dlanu vidio sam Grbavicu, koja je bila neka druga. Onda sam se okrenuo prema Ilidži i tamo dalje prema Hadžićima, koje sam samo mogao zamišljati, posve u neizvjesnosti da ću ikad više išta od toga vidjeti uživo.
I tako je došla 1996. i moj novinarski posao u Oslobođenju, gdje su me odredili da pratim reintegraciju Sarajeva. Bilo je baš nekako u ovo doba.
Rajlovac! Uz cestu su stajali mještani i čekali kamione koje im je onomad Momčilo Krajišnik obećao samo da napuste grad. Policija je pazila da se ne dogodi incident. S novinarskom akreditacijom prešao sam cestu, prišao i pružio ruku. Bili su to neki momci i s pažnjom me zagledali.
“Šta ima? Odakle ste?”
Pričali smo uobičajeno, kao da je to neka svakodnevnica u najmirnije doba. Tada se jedan okrenuo i rekao drugovima:
“Vidi, ovaj normalan!”
Nikad ih više nisam vidio, a ondašnji ministar unutrašnjih poslova Avdo Hebib zakucao je tablu stanice policije, taj znak da je reintegracija obavljena.
Onda su došli Hadžići… Hodao sam u masi ljudi koji su hrlili svojim kućama, obilazili stratišta… I zakucana je tabla… Onda je došla Ilidža… Gledao sam hotele, sportski centar u kojem je KK Bosna znala ugostiti Jugoplastiku u najjačem sastavu s Rađom i Kukučem ili u kojem sam čitao nagrađene školske sastave na raznim manifestacijama za neke praznike… I zakucana je tabla.
Bio je 19. mart, baš kao danas, te 1996. kada je reintegrisana Grbavica.
I odjednom sam mogao tamo odakle je pucalo, starim putem iz Hrasnog, bez uniforme, oružja i mržnje; sa čudnim osjećajem da su mi ukradene četiri godine, članovi porodice, prijatelji, sve pobjede u na betonu OŠ “Bratstvo i jedinstvo”…
Ali nisu sjećanja. Njih sam utkivao u priče o reintegraciji, kasnije u knjige, sada u ovaj blog, onako, bez posebnog cilja i s odgovorom kao u onoj emisiji Vatrene ulice kad pitaju momka šta ima poručiti, a on odgovara:
“Ma samo da ovaj rat stane… Ustvari stao je, al’ ne znam šta bih drugo rek’o.”
Ko će ga znati, možda ova izolacija stvara čudan osjećaj da opet ne mogu slobodno kuda hoću, pa je pisanje tableta za smirenje.
Stoga…
Svaki put raja s posla dočekivala me riječima:
“Jesi zakuc’o tablu?”
Shvatao sam to kao čestitku: “Jesam, vala, prekuc’o sam oko Sarajeva.”
Eto, tako je bilo.
Danas moja djeca rolaju Grbavicom i Ilidžom, jedva čekamo lijepo vrijeme da svaki slobodan trenutak okupimo prijatelje i roštiljamo u Hadžićima…
I svaki put, opet i neizostavno, sjetim se onog vremena kad nisam mogao tamo.
Kao da ušetaš u film…
KRAJ
Autor: Edin Krehić/ Al Jazeera