Na današnji dan 1996. godine izvršena je reintegracija sarajevskog naselja Grbavica koja je pod okupacijom bila duge četiri godine.
Prema svjedočenjima građana koji su se 19. marta 1996. godine među prvima vratili na Grbavicu prizori koje su zatekli bili su neprepoznatljivi.
Osjećaji tog dana bili su pomiješani, radost među građanima zbog povratka u svoje stanove nakon četiri godine provedene u drugom dijelu grada i tuga zbog onoga što ih je dočekalo pri povratku.
Emocije su ipak nadvladale sve. Građani nisu mogli sakriti suze, ali i smijeh u isto vrijeme. Bol je bio prevelik, ali sreća je nadvladala sve što je Grbavica preživjela i što je opet svi mogu ponosnu gledati sa Bristola.
Naziv je dobila po Mehmedu- begu Mehmedbašiću Grbavici koji je bio član ugledne porodice Grbavice koja je Sarajevo nastanila početkom 18. stoljeća.
To je moderna mahala koja je oduvijek bila posebna, najviše onima koji su cijeli život tu proveli. Ona je grad unutar grada čija je žila kukavica oduvijek bio i ostao Željo, klub svoje Grbavice.
Kao što je Željo klub svoje Grbavice, tako je i Tifa “otac Grbavice” koji joj je poklonio i pjesmu na koju niko ne može ostati ravnodušan prilikom slušanja.
To zapravo i nije pjesma kao i svaka druga, to je himna Grbavice, himna Želje i njenih manijaka bez koje ne može proći niti jedna utakmica u “bazi”.
Nikad ljepša naša Grbavica najbolji je odgovor onima koji su je pokušali srušiti a ona i dalje prkosi i pokazuje da su još uvijek tu ulice njene, ali i slike djetinjstva našeg , a i sve što je naše.
U prošlost se nekada ne valja vraćati niti prisjećati loših dešavanja i bola koji je prošao kroz Grbavicu, ali svakako moramo istaći da je tu uvijek vladala ljudskost, pogotovo kada je bilo najteže, a i sada kada je za sve nas posebna. Možemo samo poručiti da nikom je ne damo.
Grbavica je ponos svih nas koji je volimo i bez koje ne možemo i kako kaže Tifa: “život ću dati a tebe ne dam jer ti si život moj”.